U nedavnom govoru o stanju nacije mađarski premijer Viktor Orbán dio govora posvetio je mjerama za poboljšanje demografske slike Mađarske. Zanimljivo je da je predložene mjere izravno povezao s antiimigracijskom politikom: “Sve manje i manje djece rađa se u Europi. Zapad misli da je imigracija odgovor na tu prijetnju. Svako dijete koje nedostaje trebalo bi nadomjestiti drugim koje stiže s Istoka i tada će brojevi biti u redu. Ali nama ne trebaju brojevi. Trebaju nam mađarska djeca”, rekao je Orbán i predložio sedam mjera, od povoljnih kredita za stan i automobila do osiguranih jaslica za svu djecu. No, naveo je i dvije mjere kojih se ni Milan Bandić još nije dosjetio.
Prva je da će žene koje rode četvoro djece cijeli život biti oslobođene poreza, iako se ovdje postavlja pitanje kako bi uopće, uz toliku djecu, žene mogle zaraditi plaću od koje ne bi platile porez? Druga je uvođenje porodiljnog dopusta za bake i djedove! Ova mjera zvuči senzacionalno, ali nekako privremeno, valjda dok se ne izgrade te silne jaslice. Naročito oduševljava porodiljni za djedove pa već možemo zamisliti kako mnoštvo djedica gura kolica pločnicima Budimpešte i stvara prometnu gužvu.
Orbánov govor i mjere imaju prizvuk socijalističke prošlosti, nedostaje još kumstvo predsjednika svakom devetom djetetu a majkama kakva zgodna medalja zasluga za narod. Jer, u ovakvom programu demografske obnove upravo bi žene trebale ponijeti teret obnove nacije, ali bi zauzvrat dobile status heroina, žrtava na oltaru domovine. Naravno da je druga strana ovih pomalo očajničkih mjera svođenje žene na inkubator, zatvaranje u kuću (i oslobađanje radnih mjesta), što više nije lako postići.
Demografija je inače slaba točka nacionalističkih projekta obnove nacije u Istočnoj Europi. Nakon ulaska u EU te zemlje, na čelu s Rumunjskom, imaju najveću emigraciju u druge zemlje članice. Naročiti je problem novi fenomen brain drain, tj. izvoz mozgova ili znanja i stručnosti. Takvih je iseljenika radne dobi više od 30 posto, a Hrvatska je u samom vrhu, s tim da se depopulacija u manjoj zemlji još više osjeti u svakom segmentu života. Zato i naša Vlada predlaže mjere, pa tako posljednji dokument na kojem je godinu dana radila skupina od 16 stručnjaka sadrži ne sedam, nego 110 mjera.
Dvije nove su puna plaća za cijelu godinu porodiljnog dopusta i deset dana dopusta za oca. Doduše, nova stručna skupina predložila je ovo bez detaljnog troškovnika. Već je samo povećanje sa 2600 na 4000 kuna za prvih šest mjeseci koštalo 350 milijuna kuna godišnje, a sada treba povećati plaću i za drugih šest mjeseci. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema dopust za oca, dok ga je Slovenija uvela još 2003. godine, traje 30 dana, a naknada iznosi 90 posto plaće.
Ako država želi da žene rađaju više, onda to mora moći platiti. Novi popis mjera je ustvari popis želja. Razlika između Hrvatske i Mađarske je u tome da oni imaju veći gospodarski rast, tako da možda i mogu ostvariti neke mjere. To Hrvatska ne može čak i kada bi se u Zagrebu prestale graditi fontane, popravljati stadioni i ulagati u slične megalomanske projekte. No, hoće li ovih 110 mjera utjecati na promjenu situacije? Jedan naš portal koji je proveo anketu među čitateljima dobio je ovakav odgovor: 85 posto čitatelja uvjereno je da neće, vjerojatno svjesni da će većina mjera ionako ostati mrtvo slovo na papiru. Ma kako bile dobre, same pronatalitetne mjere bez gospodarskog rasta nikako nisu dovoljne da bi mlade uvjerile da imaju više djece ili ih zadržale u zemlji. Paradoks je ove situacije da su nacionalističke vlade koje liju gorke suze upravo te koje stvaraju uvjete iseljavanja.
Orbánove mjere, usmjerene očuvanju nacije, čine ga idealom svih istočnoeuropskih nacionalista. Uz to se predstavlja i kao branitelj kršćanskih vrijednosti pred najezdom muslimana, u čemu mu je Bruxelles, kao “utvrda novog internacionalizma”, glavni neprijatelj. U tom kontekstu treba sagledati i ovaj govor. Pred vratima su izbori za EU parlament. Orbán ne nudi povoljne mjere samo u ime domoljublja, već kao i svaki drugi političar zauzvrat očekuje glasove. On i njemu slični ne skrivaju da im je cilj dobiti što više mjesta u parlamentu, a onda iznutra pokušati rušiti sistem glasajući za rješenja koja slabe Uniju, a jačaju nacionalnu državu.
Desnica je dobro svladala lekciju i zna kako demokratskim metodama postići antidemokratske ciljeve. Zbog toga su ovi izbori važniji nego ikada ranije. Dobro je jedino da orbanisti nastupaju otvoreno pa je glasačima lako razlučiti za koga glasati, a za koga ne. To jest, bilo bi dobro kad bi glasali racionalno. No, snaga populizma je upravo u apeliranju na osjećaje nesigurnosti i straha - na koje se kao odgovor nudi dostojanstvo i ponos. Naime, zatvaranje u etnički što čišću državu nemoguće je provesti, osim ako se prvo ne razbije EU i zatim postavi žilet-ograda i na izlasku, a ne samo ulasku u zemlju.