U subotu navečer publika Dana hrvatskog filma u zagrebačkom kinu Tuškanac imat će prilike vidjeti jedan dokumentarni film koji je hrvatskoj publici premijerno prikazan još ove zime. Spletom okolnosti, međutim, taj se film na DHF prikazuje upravo u tjednu kad je postao vruće politički aktualan. Naslov tog filma je “Buffet Željezara”, a njegov autor Goran Dević.
Siščanin Dević u nizu se svojih dokumentarnih filmova bavio sudbinom svoga rodnog grada i posljedicama koje je na njega ostavila deindustrijalizacija. Tom se temom bavi i u “Buffetu Željezara”. U filmu Dević distanciranom, hladnom i statičnom kamerom prati posljednjih desetak dana postojanja bifea na autobusnoj stanici preko puta porte sisačke željezare.
U vrijeme dok je željezara radila i zapošljavala, i taj je bife bio izvor zarade. Bilo je to u ona vremena koja Sisak pamti kao zlatno doba, a koja je ovjekovječio gorljivi kroničar Đuro Tadić u fascinantnoj, pet kila teškoj monografiji “Željezara Sisak: tvornica čelika i života”. Sisačka metalska industrija radila je punom parom, fabrika je gradila odmarališta i bazene, dodjeljivala je književne nagrade zbog kojih su u Sisak navraćali Danilo Kiš, Jure Kaštelan i Oskar Davičo, a tvornički bi list objavio intervju s radnikom bosanskog podrijetla koji je iz tvorničke knjižnice posudio i pročitao rekordnih 140 knjiga. U to doba sve je cvjetalo, pa je prosperirao i bife.
Tog svijeta, međutim, više nema. “Buffet Željezara” je s propašću industrije izgubio svrhu i (p)ostao tužni i napušteni relikt epohe koja više ne postoji. Kako radnika više nema, u bife navraćaju tek marginalci i barske mušice, uvijek isti krug stalnih mušterija koje uz pivo ili kavu s gazdama ubijaju ljetno popodne. Gazde - par postarijih supružnika bošnjačkih imena - više ne mogu lokal voditi profitabilno. Stoga ga na određeni dan - 15. lipnja - zatvaraju, prozore oblijepe kartonom i zaključaju bravu. Oboje će po stare dane, bez znanja jezika i bez kvalifikacije, emigrirati u Njemačku. Film prati taj trenutak, koji se u filmu zbiva točno pred kamerom. Gazde gase bife, čime umire posljednji žižak ionako bivšeg života, a čitav se okoliš bifea pretvara u Černobil ili Pripjat: arheološki relikt moderne koji će progutati šaš i povijuše.
“Buffet Željezara” zagrebačka će publika moći vidjeti na kraju tjedna u kojem je tema kojom se film bavi - iseljavanje - po tko zna koji put postala politička tema broj jedan. Početkom tjedna Jutarnji list je objavio demografsku procjenu po kojoj je Hrvatska prvi put nakon šezdesetih pala na manje od četiri milijuna stanovnika. Koji dan potom predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović objavila je vlastiti prijedlog demografske politike, prijedlog koji se u osnovi svodi na neodgovorni željomat pun skupih mjera koje bi nekim čudom išle pod ruku sa smanjenjem poreza. Finalni čin farse se, međutim, dogodio u Bruxellesu gdje je predsjednica u Centru za europsku politiku u srijedu održala predavanje. Tom je prilikom Kolinda Grabar rekla da je “najveća mana članstva u EU sloboda kretanja, rada u inozemstvu. Mobilnost je dobra ako se ljudi vrate u zemlju”. A kad sam u četvrtak prvi put na portalima pročitao tu izjavu, meni je iz istih stopa na pamet pao film “Buffet Željezara”. I - najednom sam shvatio da je gospođa Kitarović u pravu. Naravno. Rješenje je strašno jednostavno. Trebalo bi problem riješiti kao što su ga riješili Honecker, Ceausescu i Brežnjev: ljudima zabraniti da napuštaju zemlju. Hrvatima treba nametnuti vize, treba pred njih staviti žilet-žice kao da su Sirijci - i onda će sve biti u redu. Trebalo bi samo spriječiti tu đavolsku slobodu kretanja, i svi bi problemi kao čarobnim štapićem bili riješeni: željezara bi opet proradila, tvorničke bi novine opet pisale o prebačenim normama i šampionima načitanosti, gradili bi se opet bazeni i knjižnice, a stanični bi bife bio pun kao nekad. Samo - eto - kad ti neodgovorni građani ne bi zloupotrebljavali putovnice koje smo im zbrzano i nepromišljeno dali.
Jedna od ironija koja uvijeno, ali uočljivo tematizira “Buffet Željezara” jest i činjenica da je mjesto radnje filma - Sisak - u jednom trenutku bio imigrantska meka. Glavni junaci filma - par gazda - nose bošnjačka prezimena, i po svemu su se sudeći u Sisak doselili iz Bosanske krajine. Stalni gosti lokala - Hrvati, Bošnjaci, Romi - govore sve lepezu štokavskih akcenata. Lako se da zaključiti da su junaci filma i sami potomstvo ere “Uzavrelog grada”, kad su se desetine tisuća Banijaca, Kordunaša, Krajišnika, Posavaca i Ličana selili put Siska, Rijeka, Zagreba, Zenice ili Broda magnetski privučeni perspektivom posla u industriji, osmosatnog radnog vremena, stana na sedmog katu nebodera, stana u kojem će prvi put u životu imati klozet s vodom, radijator i roletu. U jednoj drugoj eri ti su ljudi koristili jednu drugu “slobodu kretanja” i “mobilnost”. U jednoj drugoj eri oni su “odlazili iz zemlje da se više ne vrate”, samo što su napuštene postojbine tada bile dinarska sela Hercegovine ili Dalmacije, ili ruralni krajevi Like ili Korduna, a mjesto novog, obećanog prosperiteta bili su industrijski gradovi. Istu takvu “mobilnost” i “slobodu da se ne vrate” koristili su kolonisti koji su 40-ih naseljavali u vlakovima bez voznog reda Baranju, i radnici koji su se 50-ih useljavali u solitere, i studenti koji 60-ih odlaze na studij put Zagreba i Beograda i ne pomišljajući da bi se, kad diplomiraju, vratili u Vojnić, Imotski, Duvno, Lišticu ili Gračac. Na neki način cijela se današnja postjugoslavija i golemi dio njezine elite sastoji od djece te davne, primarne “mobilnosti”. Njena su djeca i Milan Bandić i Rade Šerbedžija, i Dražen Budiša i Antun Vrdoljak, i Ivica Todorić i Zdravko Mamić, i Andrej Plenković i Aleksandar Vučić, i Goran Bregović i Johnny Štulić, i Goran Vojnović i Dragan Velikić, i Julijana Matanović i Branimir Glavaš, i Vuk Drašković i Ekaterina Velika. Ili oni, ili njihovi roditelji, napustili su u vihoru mobilnosti neke postojbine - Drinovce, Brčko, Nin, Bunić ili Svirča - postajući dio modernizacijskog kotača koji se tada - za razliku od sada - očitovao u dimnjacima i visokim pećima. I oni su dolazili u te neke nove, obećavajuće mordore napuštajući pritom zgasla ognjišta u besperspektivnoj provinciji. I oni su tada prelazili neke administrativne granice - selili se iz Like u Sloveniju, iz Bosne u Sisak i iz Dalmacije u Vojvodinu - upravo kao što danas novi iseljenici prelaze administrativne granice kad se iz Hrvatske sele u Austriju ili Irsku.
Što se onda promijenilo? Samo jedno: promijenio se razmjer. A upravo je problem razmjera temeljni nesporazum u hrvatskim raspravama oko emigracije - nesporazum za koji bih ja rekao da je ponajprije generacijski.
Dominantnu ulogu u današnjem hrvatskom društvu, politici i medijima vode - naime - ljudi u četrdesetim, pedesetim i šezdesetim godinama koji su se formirali u misaonom okviru nacionalne države i kulturnog prostora, koji su kulturološku socijalizaciju doživjeli kroz medije i kulturu na svom jeziku, a internet im je u život ušao kad su već bili formirane osobe. Tom naraštaju pripada i par gazda iz “Buffeta Željezara”. Tom naraštaju pripadam i ja, volio to ili ne.
Ali - većina dvadesetogodišnjaka koji danas kupe kofere za Dublin, Graz ili Stuttgart ne pripadaju tom naraštaju. Oni pripadaju generaciji koja je odrasla uz internet, a to znači da je odrasla na engleskom kao primarnom jeziku kulture, te odrasla s globaliziranom predodžbom da je cijeli svijet nadohvat. To je naraštaj koji nije imao svog “Profesora Baltazara”, Politikin zabavnik, NIŠP Dečje novine, “Otpisane” ili Azru. Ali je to istodobno naraštaj koji od godine nulte ima YouTube, ima Skype, ima multiplejer igrice i društvene mreže. To je generacija kojoj je sastavni dio generacijskog iskustva s Egipćaninom i Kanađaninom surađivati u pucačkoj igrici, skajpati s Pakistancem, imati dopisnu curu u Tajvanu. To je generacija kojoj su zajednički kulturni supstrat influenceri, pranksteri i web-aktivisti, YouTube sadržaji i globalizirana pop-muzika. To je generacija koja je prije naučila pisati na engleskom nego na hrvatskom, i bolje piše engleski nego hrvatski, i to naprosto zato što više čita engleski nego hrvatski. To je generacija kojoj su rasprave oko toga jesu li hrvatski i srpski isti jezik jednako relevantne kao i rasprave jesu li blajski i veloluški jedan, ili ipak dva dijalekta.
Za tu generaciju, ideja da bi oni “morali” cijeli život poživjeti u Hrvatskoj nalik je tome kako bi današnji pedesetogodišnjaci gledali na ideju da bi cijeli život morali poživjeti u - recimo - Virovitičkoj ili Ličko-senjskoj županiji. Naraštaj naših roditelja napuštao je Virovitičku ili Ličko-senjsku županiju jer su ih socijalne aspiracije i neki moderni, uzbudljivi život mamili u Zagreb, Beograd i Ljubljanu. Tako danas generacija dvadesetogodišnjaka napušta svoje Buniće, Drinovce i Svirča - samo što se ti Drinovci i Svirča danas zovu Osijek, Vukovar i Sisak. I nikakvi vrtići, porodiljske povlastice i besplatne muzejske karte neće tu pomoći. Ono što jedino može zadržati te ljude - ili, još prije, privući neke druge - jest da njihove postojbine opet postanu ono što su šezdesetih bile za njihove roditelje: živa i perspektivna mjesta, mjesta u kojima mogu ostvariti svoje ekonomske i socijalne aspiracije.
Za jednu generaciju, te su aspiracije bile WC, roleta, kino i bazen. Danas je, frigaj ga, potrebno malo više.