Izbor Donalda Trumpa dao je povoda eksploziji komentara i razmišljanja, dobrim dijelom na temu neprikladnosti odabira američkih birača. Suvišno je osvrtati se na Trumpovu tobožnju nepripremljenost za visoku dužnost, jer koji je to hrvatski predsjednik ili premijer kroz protekla dva i pol desetljeća doista bio pripremljen za posao koji je obavljao? Naravno, upoređujemo ono što je po ovlastima i mogućnostima neuporedivo, premda unutarnji uređaj i najmanje države strukturalno nalikuje najvećoj. Ni neprikladnost pojedinih predsjedničkih stajališta nije bez presedana, ni kod nas ni drugdje. Ipak, ono što zabrinjava u poplavi natpisa nije ni inzistiranje na Trumpovoj tobožnjoj nesposobnosti, ni podcjenjivanje zakona i društvenih konvencija što zadržavaju i najgrublja stajališta u granicama podnošljivog. Zabrinjava zaključak, argumentiran ili tek nabačen, da je izborna demokracija ne samo zakazala, nego da je ona, ako su joj plodovi Brexit i Trump, zapravo nepoželjna.
Tako je Andrew Sullivan, anglo-američki konzervativni komentator, skoro šest mjeseci prije Trumpove pobjede, oslanjajući se na kritiku demokracije kod Platona i Jamesa Madisona (The Federalist Papers, br. 10, 1787.), preporučio one prepreke "čistoj demokraciji" što su našle svoje mjesto u izvornom američkom ustavnom pravu. Naime, poput klasičnih liberala, koji su redovito zagovarali imovinski cenzus, Sullivan vidi prednosti u ograničavanju biračkog prava kao mjere protiv opasnosti od tiranije većine i "strasti rulje" (mobocracy). Jednako tako, vidi i dobru stranu posrednih predsjedničkih izbora putem izborničkog kolegija, razlika u trajanju mandata članovima Donjeg doma i Senata, jednakog broja senatora za sve savezne države, velike i male, te u predsjedničkom odabiru članova Vrhovnog suda, uz parlamentarnu verifikaciju.
Sullivanov je zaključak da su prepreke "čistoj demokraciji" vremenom popustile. Danas svi biraju, ne samo imućni, bijeli, muškarci. Izbornički kolegij je puka formalnost, a sama demokratska kultura je uznapredovala do te mjere da stranački bosovi nisu više ključni igrači u imenovanju predsjedničkih kandidata, a i sami kandidati nisu više bivši ministri ili vojskovođe, nego često ljudi bez ikakvog političkog iskustva. Štoviše, u prošla dva destljeća umnožile su se nove tehnologije i stvorena je "medijska demokracija" koja podgrijava osjećaje, emocije i narcisoidnost, a slabi razboritost, empirizam i ljubav prema javnom dobru (New York Magazine, 2. svibnja). Sullivan se plaši da će američka demokracija doživjeti rasap kakav je Madison predviđao demokracijama - jer demokracije su "općenito jednako tako kratkotrajne u životu kao što su nasilne u umiranju".
Po nekima je izlaz iz takve pretjerane demokracije u Platonovim školovanim čuvarima, koji upravljaju u izolaciji, bez posjeda, a zabranjen im je i dodir sa zlatom i srebrom. Moderna vlast školovanih čuvara, za koju je David Estlund, profesor filozofije na Sveučilištu Brown, 2008. godine skovao riječ "epistokracija" (vlast znalaca), premda tako što odbacuje, može se po njemu braniti samo ako (1) istina nije jedinstvena mjera za političko prosuđivanje; (2) svi ljudi nisu jednako neupućeni u narav dobre vlasti; (3) znanje ne nudi politički autoritet. Ako je tako, onda bi se s pravom moglo posumnjati u prednosti demokracije. Do tog je zaključka došao i Jason Brennan, profesor filozofije na Sveučilištu Georgetown, autor netom objavljene knjige "Protiv demokracije". Po njemu, neznanje birača glavno je opravdanje epistokracije, premda nije izdašan u opisu potrebnih uvjeta za buduće izbornike u postdemokratskom društvu. Oni bi svakako morali položiti neke ispite (?). Posjedovali bi i više glasova ako bi bili doktori znanosti. Imali bi i pravo veta u epistokratskom saboru (Caleb Crain, The New Yorker, 7. studenoga).
Da sumnje u demokraciju nisu tek vanjski znakovi američke izborne godine može se također nazrijeti iz polemika protiv "izbornog fundamentalizma", što ih promiče belgijski književnik David Van Reybrouck. On predlaže izbore po ždrijebu, onako kako se to djelomice provodilo u antičkoj Ateni i renesansnoj Firenci. Napominje da je 2012. u odboru za promjenu nekoliko članaka irskog ustava, pored 33 parlamentarnih zastupnika, radilo i 66-ero građana odabranih ždrijebom, dakako uz poštivanje zastupljenosti po spolu, uzrastu i regiji (The Guardian, 29. lipnja).
Na ovu raspravu nakalemila se i najnovija panika glede obnove nacionalizma. Tako Nerzuk Ćurak, profesor političkih znanosti na Univerzitetu u Sarajevu, pored najave da "demokracija može postati ne saveznik progresa nego saveznik regresa", s čuđenjem primjećuje da je nakon trijumfa liberalne demokracije (1990-ih) ipak došlo do "najrigidnijeg afirmiranja vestfalskog političkog poretka,odnosno... do užasavajućeg trijumfa suvereniteta" (Novosti, 18. studenoga), a u najnovijem broju londonski The Economist, uz preradu slike "Duh ‘76", popularnog američkog slikara Archibalda Willarda, s Trumpom, Putinom, Nigelom Farageom i Marine Le Pen u ulogama bubnjara revolucije, tematizira "novi nacionalizam" (19. studenoga).
Londonski tjednik u tom navodno novom nacionalizmu vidi gnjev i, prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, pesimistički pogled velikih i uzlaznih sila na međunarodne odnose, koji se sve više doživljavaju kao igra nulte sume. Autori uvodnog članka oživljavaju prastaru priču o razlikama između "civilnog" i "etničkog" nacionalizma, nešto s čim su razni zapadni analitičari maltretirali istočnoeuropske narode, koji su, za razliku od zapadnjaka, navodno obilovali u "etničkom" nacionalizmu, a ujedno bili deficitarni u "civilnom". Sad ispada da "etnički" nacionalizam grabi ne samo u Rusiji, Turskoj i Kini, nego i u zapadnoj Europi, pa i SAD-u. Kako to objasniti, ako vam je polaznica neupitna prednost globalizma? Tako što The Economist i ne pokušava. Umjesto objašnjenja, niže primjere raznih neuspjeha: "EU je trebao prekoračiti nacionalna nadmetanja nizom ugniježđenih identiteta u kojima ste mogli biti katolik, Alzašanin, Francuz i Europljanin u isto vrijeme. Međutim, u velikim dijelovima EU-a to se nikad nije dogodilo". Ali zašto se nije dogodilo? Neće biti da su isključivi krivci poljski i mađarski "ksenofobni ultranacionalisti"?
Postoji veza između sumnji u demokraciju i adventa nekakvog novog nacionalizma. Uostalom, postoji veza između demokracije i nacionalizma. Prije svega, nacionalizam je ideologija, što će reći poremećena slika svijeta - poremećena u fokusu, ali ipak vjerna u prikazu. Ona ne samo da proistječe iz same naravi modernosti, ona je u mnogim sredinama suština modernosti. Ona je demos demokracije. Teško je održavati demokraciju bez nacionalizma, kolikogod bi The Economist reducirao nacionalizam na onaj "civilni". Svaka borba protiv nacionalizma pretpostavlja borbu protiv demokracije.
Gdje je u ovoj priči liberalizam, odnosno "liberalna" za razliku od "neliberalne" demokracije? Liberalizam je također ideologija, također l’enfant du siècle, također poremećen u fokusu, ali bi još mogao biti vjeran vrijednostima slobode. Danas je posve jasno da je upravo liberalna misao u prošla četiri desetljeća bila ponajviše sputana čvorovima političke korektnosti. Svaki put kad politički papagaji (i "papagajke"!) spominju "pojedinke i pojedince, biračice i birače, liderice i lidere", te se zapleću u verbalne luđačke košulje, oni nameću antipolitičke podjele koje štete ideji slobode za sve. Zašto bi čudilo da oni koji su isključeni traže uključivanje i priznanje? Pitanje je samo hoće li ga naći u demokraciji ili diktaturi. Između njih je oštra granica, koju je, primjerice, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prešao od ljeta naovamo. Turska nije "neliberalna" demokracija. Ona je diktatura, kao i Rusija i Kina. To se ne može reći za Poljsku i Mađarsku. Tamo je vlast smjenjiva. U tomu je razlika.