LABIRINT POLITIKE

Djeca u Hrvatskoj to baš vole, nacionalnu himnu usred škole

education, learning and people concept - group of students with notebooks at school lesson, Image: 313916676, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy
Ilustracija / Profimedia, Alamy

Ilustracija

Nije baš normalno, ali uskoro bi se u Hrvatskom saboru stvarno mogla održati rasprava o tome treba li u školama svakog ponedjeljka uvesti slušanje himne “Lijepa naša domovino”. Nakon što je u Francuskoj uveden zakon prema kojem se u svim vrtićima i školama uvodi obveza isticanja zastava Francuske i EU, riječi himne i moto “sloboda, jednakost, bratstvo” u svim učionicama, odmah je nekome u Hrvatskoj palo na pamet kopirati spomenutu ideju.

Što je potpuna besmislica, kao što je besmisleno uspoređivati Francusku i Ameriku s Hrvatskom. Francuska se suočava s milijunima doseljenika, koji već treću generaciju žive getoizirani i mnogi od njih ne osjećaju se Francuzima. Uvođenje nacionalnih simbola i pjevanje himne jest pokušaj kakve-takve integracije te djece u francusko društvo, iako sumnjamo da će biti uspješno ako se imigrantima ne omogući kvalitetno obrazovanje i mogućnost napretka u društvu. A to se ne postiže tjednim slušanjem “Marseljeze”.

Za razliku od Francuske, u Hrvatskoj de facto nema imigranata, a i ona šačica koja je ovdje uglavnom želi pobjeći na Zapad. Dakle, koga to ovdje treba integrirati tako što će đaci ponedjeljcima pjevati “Teci Savo, Dravo teci, nit’ ti Dunav silu gubi…”?

Ali, kada nemaš vlastitih ideja, preuzmi tuđe. Nema tko se nije uključio u izmišljenu priču o uvođenju himne u nastavu: što se tiče šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića, “on nema ništa protiv da se himna pušta u školama svakog ponedjeljka”, za SDP-ovca Davora Bernardića važnije je uvođenje građanskog odgoja, Milorad Pupovac je naširoko pričao o ustavnom patriotizmu, dok je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak napomenula da “samo isticanje simbola neće pridonijeti jačanju domoljublja, već je potrebno kroz odgoj i obrazovanje kod učenika poticati razvoj pozitivnih vrijednosti među kojima su svakako i one vezane uz nacionalni i kulturni identitet”. Ukratko, i bez anketiranja, moglo se očekivati tko će što izjaviti. Može li netko zamisliti HDZ-ovca koji će reći “pustimo himnu, važno je znanje koje djeca usvoje u školi”? Naravno da ne, jer na balkanskim prostorima, nacionalna simbolika je i dalje najprodavaniji proizvod, iako su ratovi završili prije četvrt stoljeća.

Uostalom, portal Index je otkrio kako svakog ponedjeljka ujutro na početku prvog sata učenici Osnovne škole Petra Preradovića u Zagrebu moraju slušati himnu. Praksa je to koju škola provodi od početka devedesetih, a pojedini roditelji njome su nezadovoljni. A onda slijedi paradoks: prema riječima ravnatelja škole Denisa Žvorca, “imaju i učenike različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti koji ne odaju počast našoj zastavi i himni i oni ostaju sjediti tijekom izvođenja himne”. Ispada kao da je himna postala novi vjeronauk, pa je moraju slušati jedino oni koji žele. Kao da je to nešto isključivo za male Hrvate, a ne svu djecu, odnosno sve hrvatske državljane. Da ovo čuju, Francuzi bi pali na stražnjicu jer ispada kako bi kod njih mali bijelci slušali himnu, dok bi se većina crnačke i arapske djece za to vrijeme igrala na školskim hodnicima. Znači, upravo suprotno od ideje integracije koju su zamislili u Francuskoj.

Uostalom, ako već želimo preuzeti tamošnja iskustva, za početak bismo mogli uzeti francusku tradiciju potpune odvojenosti države i vjerskih institucija. Za razliku od hrvatskih, francuskim biskupima ne pada na pamet predlagati uvođenje vjeronauka u obrazovni program, kritizirati znanost ili pozivati roditelje da ne dopuste školama da odgajaju njihovu djecu.

Izdvajamo