Još su svježa sjećanja na masovni prosvjed protiv zaustavljanja reforme školstva. Bio je to vrlo simpatičan skup u kojem su prosvjednici tražili zdravorazumske promjene. I evo, od tog simbolički izuzetno značajnog okupljanja prošlo je nekoliko mjeseci, a mi nismo svjedočili niti jednom pozitivnom pomaku. Završila je školska godina i stigli smo opet u razdoblje upisa, ono dobro poznato nervozno doba godine kad neviđene količine superodlikaša i odlikaša pokušavaju ugrabiti pozicije o onim "najboljim" srednjim školama, dok one slabije prepuštaju nešto slabijim odlikašima ili pak vrlo dobrim učenicima. Pustimo sad na stranu staru već prastaru žalopojku o besmisleno velikom broju odlikaša koji cijeli sustav osnovnog i srednjeg školstva čini pomalo apsurdnim. Upitajmo se za koje se to 'dobre škole' natječu naša djeca, gdje to zapravo žele ugurati sve svoje silne petice stečene minulim radom u osnovnim školama? Za što se točno međusobno bore hrvatski učenici?
E pa bojim se da zapravo ni djeca niti roditelji uopće nemaju validnu informaciju o tome gdje se isplativo školovati i zbog čega te je zapravo zastrašujuće da se od tog ključnog problema ne radi velika halabuka. Ako nema suvislog sustava uspoređivanja škola, onda teško može biti profiliranja i razvoja izvrsnosti u pojedinačnim školama i školskom sustavu kao cjelini. Skandalozno je da se ključni postojeći kriterij prema kojem se može usporediti uspješnost srednjih škola sustavno skriva kao neka vojna tajna.
Već dulje vrijeme učenici gimnazija i učenici strukovnih škola koji to žele izlaze na državnu maturu. Škole dobivaju informacije o uspješnosti svojih učenika na državnoj maturi te mogu donijeti i neke zaključke o uspješnosti svog rada. Međutim, ni škole niti Ministarstvo obrazovanja ne žele dopustiti javnu objavu uspješnosti škola prema uspjehu njihovih učenika na maturi, iako je potpuno jasno da bi se uz pomoć tih podataka mogla napraviti relativno suvisla lista najuspješnijih ili najneuspješnijih srednjih škola. Prava je sramota kako sustav koji plaćaju porezni obveznici ne želi osigurati minimalnu razinu transparentnosti i prema roditeljima i prema djeci.
Groteskno je kako odgovorni godinama gledaju natjecanje odlikaša za "dobre škole" i istodobno bezobrazno skrivaju pravu istinu o tim istim školama koja bi se barem djelomično mogla nazrijeti iz rezultata škola na državnoj maturi. Sustav koji bi trebao obrazovati i prosvjetljivati, roditeljski i učenički plebs svjesno, čak drsko drži u mraku.
Oni čak odbijaju odgovoriti na direktne upite medija o uspješnosti škola na državnoj maturi, a što je neshvatljiva arogancija. To bi bilo isto kao kad bi vam mesar odbio pokazati meso prije nego što ga proda, kumica salatu ili autodiler automobil. Kako bi izgledalo tržište nekretnina kad bi se stanovi morali kupovati na neviđeno, na osnovu dobrih ili loših glasina? Ili dojmova susjeda o tome kakvo je meso, salatu ili auto vidio jučer kod mesara, kumice i autodilera. A učenici čine upravo to: na osnovi usmene predaje ranijih učenika i roditelja grade svoje zaključke.
Bilo kako bilo, javnost je nemoćna pred birokratima iz ministarstva i obrazovnog sustava. Oni žele da djeca "kupuju" mjesto stjecanja znanja na neviđeno, na osnovi čistih impresija.
OK, možda državna matura ne može biti jedini kriterij usporedbe, ali ako je netko u državi odlučio da upravo matura treba reflektirati fundus znanja za koji je poželjno da ga djeca imaju kako bi kasnije bila što uspješnija i konkurentnija ne samo na domaćoj već i internacionalnoj razini, onda je uspjeh na državnoj maturi ipak prvi i temeljni kriterij. Ako nije, onda treba promijeniti državnu maturu.
Isto tako, neki će reći da je teško uspoređivati gimnazije u metropoli s onima u provinciji ili gimnazije sa strukovnim školama, no ako je smisao rangiranje, onda bi zaista trebali zaboraviti pijetet prema "onima s lošijim uvjetima" ili manje poduzetnima. Rangiranje je rangiranje. Pa mi moramo znati tko su loši i još lošiji, baš kao što je dobro znati tko su dobri i najbolji u školskom sustavu. Ako se učenici moraju natjecati za sve same petice i ići na natjecanja po dodatne bodove zbog nemilosrdne konkurencije, zašto su takvog natjecanja pošteđene njihove škole? Zbog toga da oni koji su na dobrom glasu ostanu takvima bez obzira na to što to zapravo ne mogu opravdati rezultatom na državnoj maturi? Ili zbog toga da se ne vidi strašni jaz između nekolicine dobrih i pretežito loših? Ili zbog toga koliko ima jako groznih? Bilo kako bilo, mi se moramo suočiti s istinom i osigurati punu transparentnost školskog sustava kako bi podigli njegovu konkurentnost.
Nažalost, hrvatsko školstvo ima samo sporadične dodirne točke s tržištem rada. Prvi korak u mijenjaju procesa koji zapravo školuje mlade za odlazak na burzu je stvaranje uvjeta za mjerljivo natjecanje između škola. Drugi korak je hitno ulaganje u modernizaciju strukovnog školstva. Treći je planski odgovor školskog sustava na potrebe ne sadašnje nego čak i buduće globalne ekonomije.
Naravno, potrebno je uz ta tri velika koraka napraviti puno međukoračića. Jedan od koračića je razvoj sofisticiranog sustava rangiranja škola. Na kriterij uspješnosti državne mature trebalo bi nadograditi još nekoliko. Primjerice, to mogu biti dodatne ponude škola, uspješnost na raznim školskim natjecanjima, uspješnost kod upisa na fakultete, uspješnost kod zapošljavanja… Sve to jednostavno treba pratiti, bilježiti, ponderirati u ukupnom rangu škola i objavljivati. I naravno: sustav treba postaviti tako da one najbolje škole sustav izdašno financijski nagrađuje.