Mnoge je ovih dana potresao prizor s njujorškog otoka Hart, gdje se tradicionalno pokapa sirotinja iza koje nije ostalo ništa, često ni bližnji i za čiji sprovod nema novca. Sad se ondje bagerima kopaju masovne grobnice za preminule kovidaše.
Svaki dan u državi New York umre od bolesti Covid-19 oko tisuću ljudi, a bit će ih sve više kako raste broj registriranih zaraženih, a kojih sad iznosi već jedan posto od cijelog puka.
Tako sa sirotinjom, a oni koji su za života glavu ipak držali kako-tako nad površinom, sada čekaju na ukop u hladnjačama.
Dva tjedna stoje trupla u ledu prije nego ih spale ili ukopaju. Da nema stečevina modernoga doba, motora s unutarnjim sagorijevanjem te napajanja izmjeničnom strujom, masovno bi se kopale takve jame upravo za svakoga.
Najpouzdaniji starogrčki povjesničar Tukidid (460. p.n.e. - oko 395. p.n.e.) dao je, među ostalim, opis Atenske kuge, u svojem opširnom djelu “Povijest peleponeskog rata”, sukoba u kojem je i sam sudjelovao, kao jedan od vojskovođa, sve dok ga nisu potjerali, pa se onda dao u pisanje. Ta je kuga pogodila starogrčki polis godine 430. p.n.e. Procjenjuje se da je umrla trećina stanovnika, među njima i slavni državnik i reformator Periklo.
Tukidid, koji je također obolio, ali se oporavio, dakle bilježi:
“Ljudi su umirali kao muhe. Tijela umrlih gomilala su se jedno na drugom. Mogla su se vidjeti polumrtva stvorenja kako tumaraju po ulicama ili se, žedna, okupljaju oko zdenaca. Hranmovi u kojima su boravili bili su puni tijela mrtvih. Nastala je potpuna zbrka kod svih pogrebnih obreda; živi su pokapali mrtve najbolje što su mogli. Neki ljudi, u čijim je obiteljima bilo toliko mrtvih da više nisu mogli platiti troškove pokopa, posezali bi za najbestidnijim varkama. Oni bi prvi došli do lomače koju je napravio netko drugi, položili svoje mrtve na nju i zapalili drvo; ili, ako je vatra već gorjela, bacali bi leš koji su donijeli na tijela drugih i pobjegli.”
U stravi takvih prizora, krije se i stanovita komika, crni humor koji je teško ne registrirati. Crnohumornoj komici pridonosi, kako bilježi Tukidid, i činjenica da takve “pogrebnike” nije moglo omesti zapravo ništa: “u tom ih nije mogao spriječiti nikakav strah od božjih ili ljudskih zakona”.
Bilo kako bilo, ni u smrti nismo jednaki. Nismo bili prije dvije i pol tisuće godina, a moguće da nećemo biti ni za još dvije i pol tisuće. I od toga se mogu praviti podjednako tragedije i komedije, a možda najlakše, eto, tragikomedije.