PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Idealan trenutak za kreativce je prošao: Kafići su otvoreni, računi stižu, promet se vratio na staro...

, Image: 334510820, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Vadym Drobot / Alamy / Alamy / Profimedia
Ilustracija / Vadym Drobot / Alamy / Alamy / Profimedia

Splendid isolation izvorno je diplomatski termin, a opisuje politiku britanskog Carstva s kraja devetnaestog stoljeća, osobito vlade Lorda Salisburyja, koja je izbjegavala čvrsto savezništvo s bilo kojom europskom silom te je prema kontinentu zauzela stanovitu superiornu distancu. Sam termin skovao je kanadski političar George Eulas Foster godine 1896.

Termin su rado preuzeli pjesnici, za svoju rabotu koja ište samoću i posvećenost bitnome, a ne izloženost žamoru svjetine.

Oscar Wilde bijaše ne jedino pjesnik i estet, nego li i novinar. Preuzeo je, dakle, termin, kao kritički nastrojen žurnalist, osuđujući upravo takvu britansku politiku, a nije dakle tu sjajnu izolaciju reklamirao, kao se danas često misli, iz nekakve pozicije nekakva uzvišena esteta, koji se ne želi zaprljati banalnom grubošću svakodnevice većine ljudi.

Umjetnici se, koji nas zadive, izoliraju od svijeta utoliko što ga nastoje bolje sagledati a ne zato da bi se iznad njega "izdigli". Naš zapadnjački ego upravo u umjetnosti nalazi svoju mjeru - ona ga, ako je aktivna, ništi.

Zapadnjački je pjesnik individualac u potrazi za univerzalnim, on svoje uvide, posve osobne, paradoksalno želi učiniti općim. Sjajna izolacija jest zamka za nevježe, polutalente, lijenčine, a tek dakle eventualan blagoslov za istinske kreativce.

Istinski kreativci ionako su već po svojoj prirodi izolirani od svijeta, jer ga promatraju iz posebnog kuta, pa u takvoj izolaciji zapravo najbudnije u svijetu sudjeluju, osjećaju ga i shvaćaju.

Pandemija nas je sve pretvorila u izolirane protagoniste i mnogima takva situacija nije sjela dobro otpočetka, a većini je s vremenom postala ozbiljan teret. Poslije gotovo dva mjeseca restrikcija, gotovo da i nema osobe koja bi i dalje željela živjeti na distanci. Ona je još možda sada privlačna darovitim pjesnicima, hrabrim romanopiscima, nadahnutim skladateljima, radoznalim slikarima, maštovitim vrtlarima, a takvi su zbilja manjina, ne jedino u društvu, nego li i u svojoj "struci".

Pitanje je, ne jedino epidemiološko, hoćemo li sad postati pažljiviji jedni prema drugima, pristojniji, strpljiviji, pametniji; hoćemo li manje misliti na sebe, a makar ponešto na opće dobro.

Sjajna izolacija - za nju je dakle potrebno imati dovoljno novca ili dovoljno talenta (od vrta do poezije) ili oboje da bi nam dulje odgovarala, no i tad ona nije do - negacija same sebe.

Bilo kako bilo, idealan trenutak za kreativce jest već eto prošao - kafići su otvoreni, računi stižu, promet se vratio na staro, kriminal je u porastu, razne nesreće se nižu, raste uzbuđenje od "vraćanja na staro", društvo se uživljava u normalnost koja to nikad nije bila, s Oscarom Wildeom ili bez njega, svejedno. 

Izdvajamo