Pratimo ovih tjedana kako se najbogatije zemlje Zapada najslabije snalaze u pandemiji koronavirusa. Umiru deseci tisuća ljudi, a vlasti skrivaju prave razmjere nepogode. Američki predsjednik Trump nije jedini zapadni državnik koji je pojavu virusa shvatio kao “tuđu” bolest, a virus kao “kineski”.
Europa uvijek mora ići naprijed, virus je za zaostale Azijce koji jedu pse i pangoline, ne može ništa nama, u našem blagostanju. Kao da nismo dio iste prirode.
Njemački privat-profesor Oswald Spengler (1880. - 1936.), neženja i samotnjak, zarana se bio duhom oslonio na Heraklita. Obranio je kao 24-godišnjak disertaciju u kojoj razlaže njegovo otkriće da su kultura i priroda iznutra srodni.
Preuzevši ga, istražuje povijest ljudskoga roda. Uoči Prvoga svjetskog rata već ima naslov: “Propast zapada”. Prije dakle svjetskih ratova piše rekvijem zapadnoj kulturi, koja je, po njemu, u završnoj životnoj fazi, što će potrajati više stotina godina. Velebna studija otprije stotinu godina trebala bi, dakle, danas biti jednako aktualna, ako ne i više.
Čovječanstvo kao opći pojam, smatra Spengler, ne postoji. Jedino postoje pojedinačne kulture, duhovni organizmi koji izrastaju, žive i umiru poput živih. Čovječanstvo nema svrhu, nema ideju, nema plan, isto kao ni rod leptira ili orhideja, ono je zoološki pojam ili prazna riječ.
Dubinski je pretresao tisućljeća kroza šest kultura, naznačivši postojanje mnogo više njih. Po njemu, svaka ta kultura, kao jedinstveno biće višeg reda, ima svoje vlastito moralno shvaćanje. Zapadnoeuropsku je krstio faustovskom, antičku apolonskom, arapsku magijskom, a za kinesku piše da je “putovanje po životu u obliku staza ograničenog vrta”. Lako Kinezima u karanteni, rekli bismo danas.
Da je naša kultura na silaznoj putanji, Spengler čita iz njezine taštine, oholosti, pogleda na svijet za koji misli da je jedini moguć.
Naša, faustovska kultura, potpisala je dakle ugovor s đavlom te gubi na duge staze, u svojem neprestanom “napretku”, o kojem i danas masovno trube političari. Nema stajanja, uvijek hrlimo dalje.
Piše kako je nama zapadnjacima još od križarskih ratova “predstava čovječanstva kao cjeline koja djeluje, bori se, ide naprijed, tako nužna da nam je teško uvidjeti kako je to isključivo samo zapadnjački način promatranja, način koji ima prolazno važenje i prolazno životno trajanje”.
No zar se u današnjem globaliziranom, informacijama umreženom svijetu, može reći da nema zajednički nazivnik? Spengler tvrdi da svi pojavni elementi jedne kulture dospjeli u drugu doživljavaju unutarnju preinaku. Kulture komuniciraju, ali je njihova unutarnja izoliranost nedvojbena, nerazumijevanje je ključna riječ, prenosi se slovo, ne i duh. Jedino što nam je svima zajedničko jest - virus. A to nikako da shvatimo.