Nobelova nagrada dijeli se od godine 1901. i do lani su je primila 923 pojedinca i 27 organizacija. Među njima jesu trojica Kineza rođenih u Narodnoj Republici Kini.
Znači, ta neobično moćna Kina, koja navodno, kako tvrde ozbiljni zapadni političari, ne samo što proizvodi viruse nego i putem 5G mreže kani zavladati svijetom, a bacila je odavna oko i na Svemir, u stvarnosti ima, ili je imala, velikih učenjaka i umjetnika koliko i Hrvatska: Lavoslava Ružičku, Vladimira Preloga i Ivu Andrića, a kojega dijeli sa Srbijom i BiH. Doduše, izdašniji je bio Nobelov komitet prema Kinezima iz dijaspore, otkud stižu čak šestorica laureata, ili sa samoproglašenog Tajvana, koji broji čak četiri nobelovca, no ako ste, eto, Kinez iz Kine, kao da ste Hrvat iz…
Mi na zapadu Nobelovu nagradu promatramo kao uspon na Himalaju, nema više, nema dalje, non plus ultra, te su očito Kinezi u velikom zaostatku upravo spram nas, koji kupimo golemu većinu tih nagrada Nobelovih. A kad su Kinezi posrijedi, tu su, eto, Liu Xiaobo, borac za mir, Mo Yan, pisac i Tu Youyou, borac protiv malarije. Ukratko, šuć-muć pa prolij, gotovo pa ništa.
Svaka teorija zavjere, pa i svaka totalitarna zaraza, podrazumijeva omnipotentna, u prijevodu svemoćna, neprijatelja. Kinez ne bi mogao biti opasan ako nije jako, jako moćan, gotovo nedokučivo, pa se možda iza našega dijeljenja Nobelovih nagrada samima sebi ne krije tek puki narcizam, negoli ipak i još dublja zavjera kineskih moćnika, koji svoje najopakije izume uopće ne prijavljuju.
Možda se, zapravo, Kinezi namjerno klone Nobela e da bi nas zavarali, a u stvarnosti već barataju i uređajima za teleportaciju te za mikrovalno aktiviranje čipova unesenih vakcinom.
Uostalom, zar nisu, primjerice, Kinezi stoljećima krili od nas i druga svoja tajna znanja, primjerice, masovnu proizvodnju, papir, kompas, ronilačka odijela ili upravo jak eksploziv, kakav su smiješali stoljećima prije Nobela. Koliko su kvarni bili u prošlosti prema nama zapadnjacima najzornije svjedoči činjenica da su nam tajnu željeza u tekućem stanju tajili možda i dva tisućljeća. Da i ne govorimo o proizvodnju čelika.
Fernand Braudel u “Strukturama sadašnjice” bilježi:
“Oko 5. stoljeća prije nove ere Kina je poznavala taljenje željeza; rano je počela upotrebljavati kameni ugljen i možda je, u 13. stoljeću naše ere, talila rudaču koksom, iako je ovo posljednje vrlo problematično. Europa neće dobiti željezo u tekućem stanju prije 14. stoljeća a taljenje koksom, o kojem se naslućivalo u 17. stoljeću, postat će uobičajenom pojavom u Engleskoj iza 1780.”
Možda su, dakle, i danas Kinezi toliko napredni da su naše nagrade za njih, eto, zaostale i u vremenu i u prostoru…