Ljudi da su psi svi bi jedna pasmina bili, recimo jazavčari, toliko smo svi isti. Ima nas gotovo osam milijardi, a razlikujemo se, ovisno o klimi, jedino bojom kože, debljinom kapaka, time što neki bolje, a neki lošije podnose laktozu, alkohol…
Biološke razlike među nama zanemarive su pa se razlikujemo – kulturom. Ljudi različito govore, ne postoji univerzalna gramatika, čak ni svima zajedničke kategorije riječi, ali zacijelo postoji, zaključuju lingvisti, kakav zajednički prajezik, o čijem razvoju znamo malo ili ne znamo ništa. Bilo kako bilo, dijete po rođenju lako nauči bilo koji govor. Novorođenče s Papue Nove Gvineje, gdje ljudi žive odvojeno najmanje trideset tisuća godina, jednako će lako usvojiti i hrvatski i kineski jezik.
Pandemija koronavirusa, sudeći po statistikama, i u Sjevernoj i u južnoj Americi više mori crno negoli bijelo stanovništvo. New York Times serijski objavljuje članke o tome kako spasiti Afroamerikance i Hispanoamerikance, koji čine i do sedamdeset posto žrtava u SAD-u. Sličan nerazmjer u smrtnosti od virusa između bijelih i manje bijelih vlada i u Brazilu, a čak eto i u gotovo posve bjelačkom Peruu, gdje se za Afroperuance posebno skupljaju donacije medicinskog materijala, kao za najugroženiju skupinu stanovnika.
Ukratko, siromašni više stradaju od bogatih – otud razlike u smrtnosti. One se, dakle, stvaraju unutar kulture, a ne izvan nje. Društvena neravnopravnost jača rasizam, s obje strane, “bijele” i “crne”, koji pak jača nepovjerenje prema društvu u cjelini.
Množina umrlih i još mnogo veća masa “ubijenih u pojam” stoji nasuprot onima koji navijaju za to da im se smrtnost još uveća, te se može reći da se u Sjedinjenim Američkim Državama trenutačno vodi bitka između bogatih i siromašnih u kojoj, dakako, pobjeđuju ovi prvi, a kojima bogatstvo ovisi o tome da eto sirotinja “ne stoji u mjestu”.
Jedini zadatak koji bogati imaju na zapadu jest da uvjere siromašne kako će biti još siromašniji ne budu li i dalje punili njihove džepove i taj zadatak nije kompliciran. Dovoljno je zapadnjaka okrenuti protiv bilo koga tko je u još gorem položaju od njega ili protiv, u krajnjoj liniji, izmišljenog neprijatelja, izvan njihova dosega.
A za to nije potrebno mnogo napora, budući da je u našoj kulturi čovjek navikao da se više plaši tuđeg uspjeha, negoli vlastite propasti. Zapadnjaka najčešće više krijepi tuđa nesreća, nego li vlastita sreća, a kapitalizam kakav vlada u SAD-u upravo inzistira na takvom razvoju događaja.