PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Sad je prilika da budemo ljudi kakve viđamo samo na filmu

Zagreb, 290320.
Planinari i alpinisti , njih tridestak iz nekoliko planinarskih drustava, skidaju srusene dimnjake u centru grada.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Nazovem svaki dan nakon potresa novog suborca s kulturne scene. Svi su, zasad, iz Zagreba, svi ili žive ili rade u centru, ili jedno i drugo, i svima je, što se kaže, doslovno izmaknuto tlo pod nogama.

Jučer sam pričao s Vinkom Brešanom. Njemu je malo što stradalo, razbila se prazna staklenka za maslinovo ulje, otkačila se sa zida, sasula Nagrada hrvatskog glumišta te se križ okrenuo naopačke. Kao da se, dakle, probudio u glavnoj ulozi u kojem svojem filmu za koji je scenarij napisao Mate Matišić, a on ga eto režirao u snu, kao noćnu moru. Dobro su i njegovi i on. Ali čujem mu u glasu koliko je potresen.

Naši su ljudi navikli na disciplinu u ratu, priča. I tad smo, kaže, slušali zapovijedi kriznih stožera, malo je kome bilo teško pridržavati ih se, navikli smo zajednički dijeliti opasnost. Kad se moralo ići u skloništa, ljudi su išli. I sad su ljudi, suočeni sa smrtonosnom epidemijom, nastavlja Brešan, prihvatili da se moraju povući u svoje domove, vratio se u zajednicu poznat osjećaj kolektivnog proživljavanja nevolje.

Onima koji su doživjeli rat, izolaciju, nestašice, policijski sat, aktualne mjere manje teško padaju. U nas je, zaključuje, snažan osjećaj privrženosti domu i sve je narod bez velike muke bio spreman podnijeti, osim eto da ti i taj dom u koji si se povukao, postane meta na prvoj liniji.

Istina je, kolektivna trauma koju su proživjeli i proživljavaju Zagrepčani proteklih tjedan i više dana, približna je traumi koju proživljavaju vojnici u neposrednoj borbi.

Znači, sjediti kao civil u podrumu, a vani padaju granate, neugodno je iskustvo, za mnoge i neizrecivo strašno, ali doživjeti da se zaljulja sve oko tebe i da su ujedno svi ljudi oko tebe potencijalna opasnost, a da istodobno nemaš kamo se skloniti jest situacija upravo analogna situaciji na aktivnom bojištu.

Kad granata udari, čovjek od udara zračnog vala lebdi, zidovi se ljuljaju, usta ti se napune prašinom, čekaš drugi udar, a nemaš se eto kamo premjestiti. Vani tuku snajperi i općenito te sa svake strane ponešto može klepiti po ušima zauvijek.

Tako i Zagrepčani za potresa. Unutra će ti zid pasti na glavu, na glave tvoje djece ili roditelja, ili svih njih, a napolju te čeka smrtno opasan virus. I još je prokleto zahladilo, snijeg je zapao eto u nizini. Proljeće odavna počelo, a ti se smrzavaš, opet se tlo zaljulja i krše se cigle oko tebe.

Ljudi, nemojte se stidjeti vlastite prepasti, nitko nije hrabar dovoljno za toliku nevolju, pričajte sa što više supatnika, veže vas sad isto iskustvo, otvorite se svojima u kući, ne stidite se osjećaja i nemojte da vas preplavi bijes.

Stekli ste, drage Zagrepčanke i Zagrepčani, neizrecivo osobno i kolektivno iskustvo, koje vas sve međusobno doživotno povezuje. Ako vas ono nije zbližilo, neće vas zbližiti nikad ništa.

Kako se nevolje gomilaju, svi eto imamo, zapravo, priliku da postanemo bolji ljudi, kakve smo prije viđali samo na filmovima.

Izdvajamo