PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Tkogod je u karanteni uzeo knjigu u ruke, krenuo je najboljim mogućim putem

Beautiful female reading favourite book at night
Getty Images

Američki lingvist Noam Chomsky još prije desetak godina javno je zdvajao kako nije siguran ostaje li u mozgu išta što se pročita s računalnog zaslona. Možda taj tekst, kako kaže, samo prođe kroz oči.

Čitati s papira, otvoriti knjigu, uzeti novine, posve je različita aktivnost negoli aktivirati zaslon pametnog telefona, tableta, laptopa. Čitanje knjige kao da krijepi naš um, smiruje ga, produbljuje, a praćenje titravih slovca na titravom ekranu, kao da taj isti um uznemiruje, zbunjuje, sputava.

Svakodnevno dugotrajno buljenje u ekran, danas je već dokazano, ozbiljno oštećuje mlade mozgove: što je stupanj informatizacije u nekoj državi dalje odmakao, to su nastavni rezultati slabiji.

Doba pandemije jest i doba prevlasti virtualnog nad stvarnim. Doba izolacije idealno jest za širenje virtualne stvarnosti, a ta virtualna stvarnost koji put nas više može oštetiti nego li ova “stvarna”.

Govorom smo već fiksirali problem. Naime, još nisam čuo da netko kaže kako se ide relaksirati uz pametni telefon ili da mu je dosta svega pa ide malo surfati, da odahne. To surfanje prije dođe kao neko kupanje na suhom negoli što nosi miris valova. Svako primanje u ruku pametnog telefona automatski nas zaglupi. Dovoljno je da isti predmet tek bude izložen pokraj nas na stolu, e da nam inteligencija padne. Nije šala, dokazano jest validnim eksperimentima.

Tkogod je u ovim danima karantene bio uzeo knjigu u ruke, krenuo je najboljim mogućim putem. Uz knjigu doista možete započeti nov dan, dosad za vas jedinstven, a ako se budite uz pametni telefon, svaki dan vam je isti, kao da pokušavate stati na vlastitu sjenu.

Neprestano vam izmiču i dojmovi, i osjećaji i vrijeme; redovito vam nešto nedostaje, nešto ste propustili, niste stigli ispratiti. Nešto pišete, a već kad pišete sljedeće, zaboravili ste što ste pisali prije dvije minute. Većina tih “senzacija” koje ste primili ili otposlali društvenim mrežama, isparit će iz vaše glave do večeri apsolutno, a jedino će neke trajati dalje kao mutne mrlje na savjesti ili u svijesti do sna, dok će sljedeće jutro zaborav narasti toliko, da će vam se činiti da sve morate početi iznova, jer se više ničeg što je jučer bilo, ne možete držati i danas.

Tako su i vijesti o pandemiji, neprestano nove i neprestano kontradiktorne, upravo samo jedna nepregledna masa ničega kad se primaju i komentiraju isključivo putem ekrana. Ljudi se začas slude, a jednaku važnost kao da stječu i umnici i luđaci. Ekran, za razliku od papira, doista trpi sve, svaku vrstu agresije, luđaštva, gluposti, a svoje konzumente uvlači u ovisnost ispunjenu rastućom prazninom.

Stoga, knjigu u ruke. Ili barem novine. Da se nešto i doista spozna, makar miris papira.

Tagovi

Izdvajamo