PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Valjda će se naći koji klasik da se pozabavi i koronom na Braču

Nerezisca, otok Brac 090520
U mjestu Nerezisca mjestani dolaze u zgradu opcine gdje epidemiolozi obavljaju testiranje na Covid 19. Otok Brac novo je zariste zaraze koronavirusom. Trajektne linije prema Bracu prometuju prema rasporedu dok je ukrcaj na moguc samo uz predocenje otockih propusnica.
Na fotografiji: na tabli Nerezisca netko je sprejem napisao Wuhan
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Otočka ili inzularna književnost ima u nas, logično, dosta jaku tradiciju, osobito u prošlom stoljeću, premda eto traje mnogo dulje, a zapravo jest bujna još u renesansi: Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, još mnogi.

No, evo dvadeseto stoljeće, kad je posrijedi proza: otočke novele Ranka Marinkovića iz zbirke “Ruke” i druge duhovito slikaju Vis, veleroman Slobodana Novaka “Mirisi, zlato i tamjan” donosi klaustrofobiju Raba, a Petar Šegedin u rukoveti zanimljivih novela, primjerice “Sveti vrag”, “A pokojna Pavulina”, uhvatio se samotnjačke Korčule. Značajne su i male proze otočke, putopisne Milana Milišića, a među živim autorima danas brojimo dosta profinjenu višku novelistiku Senka Karuze, pokoju pričicu kontinentalca Zorana Ferića, jedan falš roman Renata Baretića te nešto bolje, lastovske proze Pavla Pavličića.

Nema, dakle, praktički većega otoka u nas koji nema svojega književnog klasika pa nema sumnje da će se naći i koji da se pozabavi dolaskom koronavirusa na Brač. Dakako, ima i Brač već svojega klasika, Vladimira Nazora, kojega se često zaboravi kad se piše o otočkoj književnosti, premda su i njegove novele dojmljive, primjerice “Voda”.

Pokojni Ivo Brešan napisao je, među ostalim, inzularnu dramu “Potopljena zvona” (1994.), a najinzularnije što je eto stvorio jest scenarij za film “Kako je počeo rat na mom otoku”. Napisao ga je sa sinom Vinkom Brešanom, koji je po njemu 1996. snimio istoimeni film, najbolju našu komediju od osamostaljenja, a i najgledaniju.

Klaustrofobična, “zaleđena” atmosfera otoka s kojega ne možeš pobjeći, nemoć proviđena blagim humorom, toplina mještana i njihove lukavštine, borba protiv nadmoćnog neprijatelja, Brešanova nježna filmska tragikomedija završava jednom smrću.

Sad ovdje imamo jednog imućnog starca, Bračanina šparnog, bez djece, prebacio osamdesetu, oslabio nakon operacije, bliži mu se možda kraj, tome pastiru u velebnoj kući, koji mora nekome ostaviti imetak, golemo stado, golema zemljišta… Živio je u velebnoj dakle kući do jučer sam, a sad, kad se vratio iz bolnice, onemoćao, skupilo se oko njega rodbine, bliže, dalje, i još dalje, njih do četrdeset glava, da mu se nađu pri ruci, jer sam više ne može.

Na žalost, stari pastir pokupio je koronavirus aktualni u splitskoj bolnici te zarazio gotovo cio taj svoj rod i svojtu. A oni se razmilješe otokom pa zaraziše još brojne. Dakle, možda film “Kako je počeo virus na mojem otoku” nećemo gledati, ali da je pripovijest upravo uzorno inzularna, ne treba posebno naglašavati. Možda ipak da se prije napiše roman ili novela. Šteta bi bilo propustiti priliku. Jedino bih volio da se tek za potrebe romana mora izmisliti i jedan smrtni ishod. Kao i u Brešan-Brešanovoj filmskoj tragikomediji.

Izdvajamo