Opisao sam jučer jednu stanicu ljudskog tijela kao velegrad sa svim svojim detaljima, onako kako je doživljuju znanstvenici. Za laika, stanica pak predstavlja sličicu iz školskog udžbenika, ne mnogo složeniju od kruga s točkom u sredini, a kakvima na geografskim kartama označavamo i gradove. Onoliko dakle koliko je točka u krugu na karti vjeran opis grada, toliko je otprilike ta sličica iz udžbenika biologije vjeran opis stanice.
Svijet oko nas mnogo je složeniji nego li se usuđujemo razmišljati, a što manje razmišljamo, to će nam se činiti jednostavnijim i to ćemo snažnije žuditi za jednostavnim rješenjima.
Ne postoji metoda kojom bismo utvrdili, primjerice, ni koliko se jezika govori na ovome našem trećem kamenčiću od Sunca, a kamo li da pohvatamo sve sojeve svega jednoga koronavirusa. Lingvisti kažu da jezika ima oko šest tisuća, ovisno o tome koji se kriteriji rabe za njihovo razlikovanje. Neki izumiru, svake godine, ali se formiraju i novi.
Svi (zdravi) ljudi govore, međutim već sama struktura toga govora nije univerzalna. Postoje jezici u kojima, primjerice, nema pridjeva; postoje jezici u kojima, primjerice, nema veznika; postoje jezici u kojima, primjerice, nema roda, ili nema broja ili nema padeža.
Ljudski jezik razlikuje se od komunikacijskih sustava drugih vrsta – gramatikom. Ona podrazumijeva složene rečenice, kategorije poput vremena, vida, padeža. Mi smo jedina vrsta koja kombinira jezične znakove nekonkretnoga značenja.
Naš lingvist Ranko Matasović objašnjava u znanstveno-popularnoj knjizi "Jezična raznolikost svijeta" (Algoritam, 2012.) da je za čovjeka "pri tvorbi složenih sintaktičkih struktura, i pri kombinaciji gramatičkih kategorija, zajednička kognitivna sposobnost rekurzije, potencijalno beskonačnog ponavljanja istorodnih elemenata".
Beskonačno ponavljanje istorodnih elemenata očekujemo, takoreći nesvjesno, i u ponašanju virusa. Međutim, njegova "gramatika" mnogo je složenija, toliko da je naš um nije kadar apstrahirati, pa se znanstvenici često nađu pred nemogućim zadatkom kad svoje spoznaje žele podijeliti sa širom javnošću.
Zapadni čovjek svijet doživljuje kartezijanski, kao, makar u teoriji, ipak konačan "zbroj" svega, sviju i svačeg, pa tako danas očekuje od znanosti isto ono što je stoljećima očekivao od Boga: definitivno razrješenje "svojeg slučaja".
Budući da je ono nemoguće, zapravo i nezamislivo, nesvodivo eto u jeziku, kao što je nesvodiva i složenost jednog virusa, raste u njemu agresija kojom podriva prije svega sam sebe. Kao da svaki znanstveni napredak budi u Zapadnjaku nov i živ otpor naspram takozvane stvarnosti.