Koronavirus ubio je više od stotinu liječnika u Italiji, na Filipinima više od dvadeset, u Velikoj Britaniji najmanje devet (svi su bili useljenici), u Francuskoj je u ožujku potvrđeno pet fatalnih ishoda. Umiru liječnici po svim zakutcima svijeta, a prvi su počeli, dakako, u Kini, gdje je bilo zaraženo 3.300 medicinskih radnika, a pacijenata 78.000.
Li Wenliang, kineski liječnik koji je među prvima upozorio svijet na virus, prvi je umro. U Španjolskoj je među zaraženima 14 posto medicinskog osoblja, javlja neki dan New York Times, a kako će biti u New Yorku, tek će izvijestiti.
U Pakistanu liječnike mlati policija jer protestiraju protiv nehumanih uvjeta rada, u Africi ih optužuju da šire bolest, u Švedskoj ih bolničke vlasti sile da slijede protokol po kojemu neće pružati intenzivnu skrb nikome starijem od osamdeset godina oboljelom od koronavirusa, niti kome starijem od 60 godina a inače ozbiljno bolesnom…
Ne umiru jedino liječnici, umiru medicinske sestre, tehničari, čistačice, vozači. Zdravstveni sustavi u desecima zemalja trpe gubitke kakve inače trpe vojske u bitkama. Umiru i „pozadinci“, obiteljski liječnici, sestre iz raznih ambulanti, njegovateljice, rendgenski tehničari.
Poput vojnika, osobito su oni na prvoj liniji često nedostatno opremljeni, lišeni zaštite, izloženi tolikoj koncentraciji virusa da se ni otporni organizmi više ne mogu nositi s njom.
Umiru ljudi u tridesetima, u tišini, sami, intubirani, sedirani.
Množe se i u nas svakodnevno vijesti o novo zaraženim liječnicima, sestrama i ostalima. A liječnički i sestrinski maraton je tek započeo.
Ako vam ni do koga drugoga nije stalo, zamislite što će se začas dogoditi ako se dopustimo koronavirusu da cirkulira u ove proljetne dane: umirat će medicinske sestre i liječnici, oni koji će vam već sutra biti jedini potrebni.
Ona dakako velika većina liječnika koji neće umrijeti liječeći kovidaše, mjesecima će nemoćno gledati kako im svakodnevno umiru desetci ljudi. Oni se o našem zdravlju trebaju skrbiti i kad mine ova epidemija, a mnogi će biti krajnje iscrpljeni, emotivno prazni, zasićeni smrću.
Pomislite koji put da su i oni ljudi, da i oni imaju obitelji, djecu, roditelje, koji su svih ovih dana isto eto u opasnosti.
Ima li što tragičnije za liječnika nego li da sam širi zarazu? A neizbježno je, neki put, eto, da je širi. Ne umire se jedino od koronavirusa, no sve će se te druge smrti također stati umnažati ako se sustav uruši uslijed nedostatka postelja, materijala, lijekova i zdravstvenih radnika.
Osobito je važno mladima da shvate: mnogi od vas, zaraze li se i razbole, neće se moći izvući bez respiratora. A respiratora neće biti ni za njih, ni za bilo koga. A što ako vam prsne slijepo crijevo, a nema tko da to ustanovi i nema tko da vas operira? Umrijet ćete. Ili će tako umrijeti vaš školski drug.