KLASA OPTIMIST

Dobro, u čemu je problem? Koju bi vam štetu mogli nanijeti ti ljudi? Ne bojte se, uvjeren sam da bi vam ti nesretnici mogli biti dobri susjedi!

Robert Fajt / CROPIX

 

Dobro, u čemu je problem? Koju bi vam konkretnu štetu mogli nanijeti izbjeglice? Na koji vas nepoznati način ugrožavaju iscrpljeni, gladni i uplašeni iz Sirije i Iraka? Donald Trump nedavno je dao jedan odgovor na ovo pitanje koji se mnogima dopao. “Velika je greška što se u cijeloj Europi dopustio ulazak milijunima ljudi koji snažno i nasilno mijenjaju njihovu kulturu”, izjavio je on, ohrabrujući sve naše ksenofobe da pred bezdomnicima s Bliskog istoka čvršće zatvore granice. Brojni mađarski, poljski, austrijski, hrvatski i slovački desničari s odobravanjem su na fejsu prenijeli njegove riječi. Američki je predsjednik, tvrde, govoreći o nasilnom mijenjanju kulture pogodio u srž stvari.

Upozorio bih, međutim, kako se taj Donald Trump jednako tako hvalio kako ima običaj ženu, bilo koju ženu, već kod upoznavanja “zgrabiti za pičku”. Citiram ga doslovno, bez cenzuriranja, točno kako je kazao i kako je zabilježeno na televizijskoj snimci, samo da biste stekli predstavu kako je on izvanredno odgojen, uglađen, delikatan, sofisticiran gospodin, kako su njegovani njegovi maniri. Netko tko će grubo gurnuti ruku između nogu dame koju prvi put u životu vidi meni se, možda griješim, baš i ne čini kao vjerodostojan autoritet za europsku kulturu. I ne samo europsku. Netko bi takav, čini mi se, izazvao zgražanje i među Beduinima, Tibetancima, Eskimima, Samoancima, Maorima ili Aboridžinima. Donald Trump, sam samcat, vjerojatno je snažnija i nasilnija prijetnja svakoj postojećoj svjetskoj kulturi od devedeset devet zarez devet posto Sirijaca.

Pa i da pretreseš hrvatske desničare, one što osobito gorljivo upozoravaju na opasnost od izbjeglica, tko su najsrčaniji branitelji naših svetih zapadnih i kršćanskih tradicija od islamske najezde: svećenici pedofili ili, u boljem slučaju, svećenici koji štite svećenike pedofile, ratni zločinci i obožavatelji ratnih zločinaca, pljačkaši državnih para, grobari hrvatske ekonomije, obiteljski nasilnici, poricatelji holokausta, potkupljeni intelektualni ološ, televizijske zvijezde koje prostitutke plaćaju kokainom...

Kako bi zaista ijedna arapska propalica mogla narušiti ugled ovoga džentlmenskog kluba? Došla mi je ova misao u utorak u zgradi Državnog arhiva kad sam na koktelu nakon godišnje dodjele najviših državnih nagrada za kulturu i umjetnost ugledao poznatog domoljuba i branitelja, nedavno pravomoćno osuđenog jer je jedva punoljetnoj tajnici, jednom prestravljenom devetnaestogodišnjem djevojčuljku, pokušao ugurati jezik u usta. Seksualni je napasnik mirno brstio pržene lignje, francusku i ćevape u otmjenom društvu akademika, slikara, arhitekata, glumica, među dobitnicima nagrade za životno djelo, najboljim našim ljudima, junacima društvenih kronika, a da nitko od prisutnih nije primjećivao kako on tu ne pripada. Ako nam je to elita, upitao sam sebe sama, pa jebem mu miša, što bi je moglo pokvariti? Ima li išta gore od ovoga?

Ako je među Hrvatima zavladala takva moralna tupost da se navijači na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nasmijani fotografiraju s Ivom Sanaderom, čemu se uzbuđivati zbog arapskih izbjeglica? Gdje je čistoća koju bi nam oni mogli uprljati? Pokažite mi nevinost koju će nam oduzeti? Da nam ih iz Sirije i Iraka dođe nekoliko stotina hiljada, i do jedan da je lopov, terorist, okrutni ubojica, fanatični islamist i poremećeni silovatelj, tko bi uopće primijetio da se u ovoj smrdljivoj močvari nešto nesvakidašnje desilo? Kraj svih naših poslaničkih, ministarskih, biskupskih, novinarskih, braniteljskih i drugih idiota, kako bi neki sirijski idioti mogli pokvariti ovu našu ponosnu i staru, jednu od, kažu, najstarijih europskih kultura? Što bismo zapravo mogli izgubiti otvorimo li granice? Oprostite ako mi je promaklo, zar imamo još neki materijalni ili duhovni imetak, nekakvu ljudskost, poštenje, dostojanstvo i obzir koje nismo izgubili kad je Općinski sud oslobodio jednoga gada koji je ubio dvoje talijanskih jedriličara, a drugom gadu dodijeljen počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta?

Pogledajte prvo sebe prije nego što pogledate gladnu i odrpanu gomilu izbjeglica s druge strane državne granice i shvatit ćete možda kakva je neoprostiva oholost da se mi Hrvati, kao jedan temeljito pokraden, prevaren, razočaran i raseljen narod, narod kojemu prijeti izumiranje, smatra boljim i od koga. Pa pogledajte samo prazne, hladne i mračne kuće uzduž šorova zaraslih u šikaru? Za koga to čuvamo? Nitko se nikad neće vratiti u gluha slavonska i lička sela, kao što se ni u Alep i Mosul ljudi ne vraćaju. Sažalite se nad svojom tragičnom sudbinom pa ćete, ako imate pameti i srca, naći sažaljenje i za protjerane iz sirijskih i iračkih domova. Ti bi vam nesretnici, uvjeren sam, mogli biti dobri susjedi, netko kome ćete ostaviti kućnog ljubimca i ključ da zaliju cvijeće dok ste dva tjedna na godišnjem. Jer, premda ste različite vjere, ne biste se teško sporazumjeli. Izbjeglice su vam sličniji nego se na prvi pogled čine. Jednaka ste poražena ljudska bića, oni su kao i vi žrtve nekih bezobzirnih silnika. Jednako su vas zatrovali pričama o nepomirljivim kulturama i tradicijama, o slavnoj prošlosti, o križevima i zastavama i obrani vašeg načina života, a sve da bi vas opljačkali, porobili, potjerali u tuđinu ili makar, ako ste mlađi i žena, drsko zgrabili između nogu.

Pomozimo sirijskim i iračkim izbjeglicama da bismo, na kraju krajeva, sebi pomogli.

Izdvajamo