Dok hrvatska nogometna reprezentacija pobjeđuje, možete nekoga opljačkati, provaliti mu u stan, oteti ga, možete mirno upucati svoju žrtvu i neprimijećeno napustiti mjesto zločina
Da u utorak nije bilo brze reakcije vatrogasnih društava iz čitavog Makarskog primorja, danas bismo možda u šoku i nevjerici gledali čađave i zadimljene ostatke Podgore. Na sreću, ljudi su bili poznato spremni i učinkoviti, ni trenutka se ne premišljajući u kasnu večernju uru pozdravili su se s prijateljima u kafiću, ustali iz kauča ispred televizora, poljubili žene i otrčali gasiti požar koji je, prema tvrdnjama nekoliko svjedoka, izazvala nekakva raketa. Puhala je, treba li to uopće reći, snažna bura. Uvijek kad izbije požar, ili je snažna do olujna bura ili je orkansko jugo.
Stotinjak muškaraca u osamnaest vatrogasnih kola pobijedilo je vatru nakon sat i pol borbe. Za to vrijeme isključen je 35-kilovoltni dalekovod, nekoliko tisuća građana ostalo je bez struje, a promet magistralom usmjeravan zaobilaznom cestom preko Vrgorca. Izgorjelo je na kraju pet hektara šume i maslinika.
Agencijski izvještaj zbog nečega ne spominje okolnosti događaja, ne objašnjava kako je idiotu palo na pamet da po buri i po mraku, u dvadeset jedan i četrdeset pet ispaljuje raketu u šumu, ali nije teško pogoditi motiv nepoznatog počinitelja. Bilo je to neposredno nakon utakmice s Islandom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, koja je završila dva prema jedan za naše. Vrijedi to upamtiti, sto ljudi i osamnaest vatrogasnih kola trebalo je da se zaustavi veselje jednog jedinog hrvatskog navijača. Pet hektara pod Biokovom je izgorjelo, a pola Makarskog primorja završilo u mraku kad je Hrvatska samo prošla grupu. Ne usuđujem se ni zamisliti kakva bi apokalipsa bila da slučajno osvojimo Prvenstvo. Vraćajući se iz Rusije, izbornik Zlatko Dalić i momci vjerojatno bi sletjeli negdje u Mađarskoj jer bi cijela naša zemlja bila u kršu, ognju i bezumlju kao obala Gaze radnim danom.
Kad se Hrvatice i Hrvati zbog nekakvog trijumfa njihova vojnog ili nogometnog genija raspamete od veselja, znate i sami, to obično završi člankom 215, stavak 1 Kaznenog zakona Republike Hrvatske: “Tko požarom, poplavom, eksplozivom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”.
Imate li zločinačkih namjera, ovo je vrijeme upravo idealno. Mislite li nekoga opljačkati, provaliti mu u stan, ured ili garažu, oteti ga, zlostavljati, ponižavati, nanijeti mu teže ili lakše ozljede ili ga čak umoriti, svi će vam profesionalni kriminalci savjetovati da to napravite dok hrvatska nogometna reprezentacija pobjeđuje. Ako u nedjelju navečer naši poraze Dansku, a svi koji išta znaju o ovoj igri kažu da je to gotovo neizbježno, pođite laganim korakom, odlučno, ali bez žurbe na adresu gada kojega ste naumili sastaviti s crnom zemljom. Možete mirno upucati svoju žrtvu i raskomadati je sjekirom, rastvoriti njezine ostatke u solnoj kiselini u kupaonici, snažnim dezinfekcijskim sredstvom izribati krvave mrlje, obrisati otiske prstiju, skuhati i popiti jednu krepku šalicu čaja od šumskog voća i nakon svega napustiti mjesto zločina, neprimijećeni u gomili koja će pucnjavom, automobilskim sirenama i životinjskim urlicima još slaviti pobjednički zgoditak Marija Mandžukića.
Sve će svinjarije nekažnjeno proći ako naši igraju nadahnut i moćan, šampionski nogomet kakav su pokazali protiv Argentine. Znaju to napokon i premijer Andrej Plenković i Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, koji su, uvjeren sam, nipošto slučajno, baš ovaj tjedan izabrali da nam predstave takozvanu cjelovitu mirovinsku reformu. Jer, dok ste vi piljili u izravne prijenose iz Rusije, s pauzama tek da se pomokrite, uzmete pivo iz frižidera i slane štapiće iz kredenca, negdje na rubu vidnog polja je prošla vijest da nemate nikakve budućnosti. Od novca koji ste razumno štedjeli od trenutka kad ste se zaposlili jedva da je išta ostalo. Birokratske uši su ga obrstile. Stotine tisuća koje ste godinama stavljali na stranu da ne krepate od gladi jednom kad vas iz poduzeća isprate s cvijećem, plaketom i zlatnim satom, različite su vlasti, većinom hadezeovske, potrošile na plaće državnih činovnika, na povlastice braniteljima, dvorane za Svjetsko rukometno prvenstvo, limuzine s grijanim sjedalima, spašavanje Ivice Todorića i bezbrojne druge besmislene stavke. A nema nade da će ikakva značajnija svota ikad više biti uplaćena na vaš mirovinski račun jer mladi i obrazovani ne žele biti ničije budale i masovno odlaze u inozemstvo.
U najkraćemu, da ne kompliciramo, sjebani ste. Ako ste ikad zamišljali kako ćete vi i supruga, u polo majicama pastelnih boja, nonšalantno naslonjeni na hodalice i široko se smijući ganc novim gebisima, s kruzera mahati unucima dolje u luci, zaboravite. To se neće dogoditi. Ali, nema veze dok god traje Svjetsko prvenstvo. Ne gnjavite se budućnošću jer su naši razbili Nigeriju, Argentinu i Island i vjerojatno će razbiti Dansku. Dok smo još u igri, svi zločini prolaze nezamijećeno pa i ovaj, možda najveći od svih zločina u hrvatskoj povijesti. Osiromašeni pedesetogodišnjaci i šezdesetogodišnjaci momentalno su zabrinuti samo za sudbine jedva punoljetnih milijunaša u kopačkama. Jadnici koji su ostali bez penzija strepe za sretnike koji su svoju penziju zaradili već u dvadeset trećoj. Naše ljude zaista ne možete dovoljno podcijeniti.