Postoje najmanje dva razloga zbog kojih je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković frontmenu svoga junior partnera prepustio mjesto šefa Sabora. Prvo zbog čega Plenkoviću odgovara da čelnik Mosta, Božo Petrov, stoluje na drugoj strani Markova trga jest to što neće imati gužvu u Vladi. Petrov se ne uklapa u Plenkovićev koncept ustroja Vlade prema kojemu potpredsjednici trebaju biti ministri. Stvar je u tome što se u relativno kratkom političkom stažu lider Mosta ni u čemu posebnom nije stigao profilirati, a ni u svojoj struci, medicini, nije stvorio karijeru koja bi mu mogla biti referenca za vođenje nekog od Vladinih resora.
Petrov bi se stoga mogao pozicionirati u Vladi jedino na funkciji potpredsjednika bez portfelja, što je, de facto, bio i dosad. Imao bi ured, tajnicu i poluprazni stol. Potpredsjednik Vlade u čijem su opisu dužnosti tek neke od koordinacija u biti nema konkretnog posla. Ali ima određeni utjecaj, posebno na ministre iz svoje stranke, i dovoljno vremena da se plete u što treba i ne treba, te se s vremenom pretvori u lijevo smetalo i problem.
Međutim, Petrov kao predsjednik Sabora druga je priča. Funkcija čelnika jedne od triju grana vlasti formalno je važna i časna. Za stranku koja je na izborima, od 151 zastupnika koliko ih ima u Saboru, osvojila 13 mjesta, ta je pozicija gotovo kao zgoditak na lotu. Mjestom šefa Sabora HDZ je namirio taštinu lidera Mosta i osigurao si, barem u startu, zadovoljnog, a time i lojalnog partnera.
S druge strane, u Saboru je posla preko glave, posebno za mladog Božu Petrova koji nema iskustvo čak ni saborskog zastupnika. Morat će se dobro oznojiti dok svlada Poslovnik i tehniku vođenja sjednica. Istodobno funkcija predsjednika Sabora nije previše utjecajna. Čak ni prekaljeni politički lisci kao što su Vladimir Šeks ili Josip Leko nisu si s te pozicije uspjeli osigurati bitniji utjecaj na političke odluke i procese. Šefovi parlamenta devedesetih su bili u sjeni predsjednika Franje Tuđmana, a nakon ustavnih promjena i napuštanja predsjedničkog sustava u sjeni su premijera. Teško je povjerovati da će Petrov tu nešto bitno promijeniti.
Prije bi se moglo dogoditi da će, za vrijeme dok se Petrov snađe u proceduri i navikne na protokole i stalna putovanja koja idu pod ruku s funkcijom šefa Sabora, ministri iz kvote Mosta razviti lojalnost Plenkoviću. Uostalom, i Petrov je kao član bivše Vlade stvorio poseban odnos prema Tihomiru Oreškoviću. Ti su procesi prirodni i ne moraju biti loši, niti dovesti do podjela kakve su 2002. godine rastočile HSLS. Nakon stalnih sukoba s Ivicom Račanom tadašnji lider HSLS-a, Dražen Budiša, odlučio je izaći iz koalicije i isprovocirati prijevremene izbore. To se, međutim, nije svidjelo dijelu njegovih zastupnika koji su ušli u Vladu pa su osnovali svoju stranku Libru i ostali lojalni koaliciji s Račanom. Treba, doduše, imati na umu da je Budišino nezadovoljstvo u dobroj mjeri bilo uvjetovano činjenicom da je izgubio izbore za predsjednika države i u situaciji kada je Račan bio premijer, a tadašnji predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić šef Sabora, on je ostao jedini gubitnik.
U koaliciji HDZ-a i Mosta nepodmirenih ambicija kakva je bila Budišina zasad nema. Ipak, ostalo je otvoreno pitanje što će se dogoditi za dvije godine kada na snagu stupi dio koalicijskog dogovora o rotaciji na čelu Sabora i kada na mjesto Bože Petrova zasjedne HDZ-ovac Gordan Jandroković. Prilikom prezentacije koalicijskog sporazuma ni u Mostu, ni u HDZ-u nisu rekli što će lider Mosta raditi druge dvije godine mandata. Plasirane su spekulacije prema kojima bi se Petrov mogao kandidirati za predsjednika Republike, ali to je na dugom štapu. Posebno ako se gleda iz kuta zadnjeg CRO Demoskopa, prema kojemu Petrov uživa samo tri posto podrške građana, a od njega su, osim Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, popularniji i predsjednik SDP-a na odlasku Zoran Milanović, SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula i HNS-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Anka Mrak Taritaš. Ništa izvjesnija nije ni računica prema kojoj bi se promijenio Ustav i imenovanje šefa države preselilo u Sabor.
Dvije godine na čelu Sabora za Petrova su velik izazov. Imat će priliku u relativno kratkom razdoblju povući nekoliko poteza kojima će si osigurati političku budućnost. S te će pozicije nužno premostiti svoj najveći problem, a to je poznavanje i shvaćanje političkog sustava i parlamentarne demokracije uopće. Ništa manje važno je što će osjetiti odgovornost. Zapravo ga već sustiže jer mu kao novom šefu Sabora stižu na naplatu negativne posljedice izglasavanja Mostovih "uvjeta" po hitnoj proceduri. Konačno, shvatit će važnost i ulogu političkih stranaka u demokratskom ustroju vlasti pa bi se moglo dogoditi da Most prevede u stranku i definira njegove politike. Uspije li to u prve dvije godine, onda će i znati što mu je najbolje činiti ostatak mandata.