U politiku su me natjerala razmišljanja kako moram pomoći svojoj djeci - lijepo je i iskreno u jednom razgovoru opisao Božo Petrov.
Tako nekako i postupa; ne može se reći da nije političar od riječi.
Od tog dana do danas, hvala na pitanju, u obitelji Petrov živi se bolje i sigurnije. Gospođa je stalni posao dobila nakon što je suprug uspio u politici, a on je, srećom za familiju, kratko bio na onoj maloj, demagoškoj, postjambovskoj, gradskoj plaći i s nje je brzo pobjegao u Zagreb na lijepa državna primanja s kojih si danas može, za razliku od većine njegovih glasača, priuštiti čak i kreditno zaduženje. (Usput, tu državnu plaću nikako nije uspio smanjiti, iako se navodno trgao i rukama i nogama, ali "partneri jednostavno nisu dopustili").
Nije prošlo. Šteta.
U Zagrebu je potom tražio i dobio na korištenje prostran državni stan, kako i pripada dužnosnicima, u Metkoviću je odmah čim je došao naredio da kupe novi auto za gradonačelnika (nije skup, kaže, samo 108 tisuća kuna i ne vozi se baš 24 sata dnevno), sav entourage koji pripada čuvanim osobama vukao je za sobom na produžene vikende iz Zagreba u Metković, a sad je, eto, došlo vrijeme i da se pošteno skući.
Ne baš onako kako je zamišljao u najljepšim snovima (pa što je tih bijednih 120 tisuća eura, kaže čovjek s 37 godina koji je uvijek primao plaće iz državnog ili gradskog proračuna).
Ali opet: kuća je kuća, a državna potpora je državna potpora.
Petrov se doduše, kad ga se pita onako načelno, zauzima za štednju, manje plaće političara, ukidanje privilegija i jeftiniju državu. Međutim, kad već drugi na to ne pristaju, a zašto bi on jedini bio budala?
Zašto bi Petrov živio svoje ideale i snove kad je u tuđima ugodnije?
I zato se upravo ovih dana na odobrenju nalazi zahtjev obitelji predsjednika Hrvatskog sabora da im se pomogne izgraditi kuću, i to tako da na teret poreznih obveznika oni ušparaju valjda nekih pedeset eura mjesečno za ratu kredita.
Inače, Petrov baš nije za kredite. U jednom je intervjuu rekao da nema stan upravo zato što ne želi dizati kredit, a u drugome, vrlo slično, da "nikako nije želio obitelj opterećivati kreditom koji možda nećemo moći vratiti".
Ali kad je već kredit tako povoljan, zašto ga propustiti? Kad procedure nisu striktne (možeš, recimo, lako navući broj članova domaćinstva da si povećaš maksimalni iznos kredita), pa nisi kreten da to ne uzmeš.
Sutra ćeš se već ispovjediti, i to tako što ćeš stati između HDZ-a i SDP-a i u pozi moralnog arbitra izgovoriti da želiš državu bez privilegija, jasne i jednostavne zakone, skromne dužnosnike, male državne izdatke i, općenito, tržišnu ekonomiju.
"Ako već ne mogu promijeniti državu, pa mogu barem izgraditi kuću", ispravno je zaključio Petrov i ne treba ga sad u tome previše osuđivati. To je ustvari pošten čin političke kapitulacije: od onoga što sam govorio i obećavao izgleda neće biti ništa pa me sad naprosto pustite da se uklopim.
Nešto poput Milanovića u SDP-u: od cijele "politike" ostao je samo novi, veći stan, malo bliže centru Zagreba, do kojeg je došao legalnim kreditom, ali ipak s privilegiranim uvjetima kakve nisu mogli dobiti svi drugi građani njegove dobi i njegovih primanja.
Za razliku od Petrovljeve obitelji, ljudi po Neretvi izgleda nisu osjetili naročit napredak u svojim životima od pojave Mosta na političkoj sceni. Jer, da jesu, ne bi na prošlim parlamentarnim izborima Neretljani u većoj mjeri glasovali za HDZ nego bi valjda birali Most. Predstojeće lokalne izbore u Metkoviću Most, čini se, može dobiti jedino ako se dogovori s HDZ-om da im oni tamo uopće ne konkuriraju. Slično je u državi, približno isto glavinjanje i gnjavaža kao i prije pojave Mosta.
Kad je govorio da želi pomoći svojoj djeci, Petrov je doduše mislio na neku daleku budućnost, naime da djeci jednom bude bolje, odluče li ostati u Hrvatskoj. Tad još nije bio siguran da će im moći pomoći puno brže nego što je planirao.
I ne samo njima. U Metkoviću je na primjer osnovao poseban ured da zaposli bliskog čovjeka iz vrha Mosta. Zeta je stavio u nadzorne odbore metkovskog Vodovoda i Čistoće. Kuma je pokušao zaposliti u Hrvatskim vodama pa to onda prebacio Grmoji na leđa. U fušu izdaje lovačke dozvole. Istekao mu je mandat u Mostu, ali nikako da raspiše izbore.
Petrov kao da je digao ruke od Mosta. I od Mostovih ideala. Logično: čovjek koji tako obilato koristi sve pogodnosti jednog po njemu tobože skupog, nepravednog, zastarjelog, nesavršenog sustava, teško može biti maneken pokreta protiv tog istog sistema.
Možeš, naime, biti borac. Ili možeš biti Božo Petrov. Možeš biti reformator. Ili možeš biti Božo Petrov. Možeš biti idealist. Ili možeš biti Božo Petrov. Možeš tjerati principe. Ili možeš biti Božo Petrov. Nije Most kao ideja nakaradan, naprotiv, nakaradno je u što se ta ideja izrodila. Nisu ideje na kojima je nastao Most kompromitirane, kompromitirani su ljudi koji su te ideje ostavili po putu.
Ljudi koji su grm(oj)ili da će politiku oplemeniti većim redom i poštenjem, a ustvari su je dodatno opteretili licemjerjem, tajnovitošću i cinizmom.