“Mi nismo anđeli!” Tim je riječima šef klinike za ženske bolesti u KBC Split zaključio svoju izjavu nakon što su na površinu isplivala svjedočanstva više stotina žena o kiretažama izvedenim na živo. Doktori nisu anđeli, a neki od njih pravi su vragovi. Jer da je drukčije, ne bi se tako često događala tako jeziva iskustva prilikom poroda ili pobačaja. “Sve će to ona zaboraviti”, misle mučitelji, “to je najnormalniji, prirodan porod.” Prirodno je da bude jezivo bolan i da se na kraju ženu na živo šije.
Sve je to potpuno, savršeno prirodno, pa i to da se rodilja onesvijesti od bola.
Toliko smo često čuli o tome kako su nekoga “izmasakrirali” na porodu da nam se to čini praktički uobičajenim.
Da ne kažemo koliko su takvi porodi trauma za dijete, koje pritom može pretrpjeti i ozbiljne ozljede s dugoročnim posljedicama: to se nerijetko dogodi uslijed pretjeranog odgađanja carskog reza.
Nepisano je pravilo da se ženu treba maksimalno izmučiti prije nego što joj se konačno da anestezija i napravi joj se carski.
Bauk carskog i dalje lebdi nad našim bolnicama. A o ružnijim i bolnijim aspektima prirodnog poroda nekako se nerado progovara. Carski je opasan, on je operacija, ali i prirodni porod je opasan i može završiti loše. Tu rečenicu treba izgovoriti do kraja, a ne polovično. Činjenica jest da nam dramatično nedostaje anesteziologa i liječnika.
Mnogi gradovi u okolici Zagreba ostavljaju sablastan dojam na putnika namjernika jer zemlja se užurbano prazni.
Po selima zjape mnoštva praznih kuća, a nastanjene izgledaju siromašno i bez nade. To nužno ima svoje posljedice i na stanje u zdravstvu. No ono što se i u teškim radnim uvjetima ne može objasniti jest katastrofalna komunikacija. Navodno se tek sada provodi užurbana edukacija pacijenata o njihovu pravu da znaju kakav im se zahvat i zašto izvodi. Nitko vam ne smije grebati unutrašnjost naživo a da vam ne objasni zašto. Ispada da se to često događa, uz poneku ružnu i neljubaznu riječ liječnika koji to radi. Takav se stvor ni po ničemu ne razlikuje od nekog mučitelja iz konc-logora. Moje iskustvo poroda je savršeno: nemam nijednu ružnu uspomenu ni na liječnike ni na osoblje. Već tjedan dana nakon što sam rodila mirno sam birala božićne kuglice na Cvjetnom. Međutim, nekoliko godina kasnije moje iskustvo propadanja kroz staklena vrata završilo je dosta loše. Ozbiljno sam razrezala ruku i završila na hitnoj, na šivanju. Neka neljubazna, mlada liječnica lijevala mi je na živo jod na ranu i šivala je prije nego što je anestezija počela djelovati. Boljelo je kao sam vrag.
Možda je tako trebalo biti, da ne iskrvarim. Ali ono što se nije moralo dogoditi jest neljubaznost dotične doktorice, dapače, grubost. Kako to educirati? Kako naučiti liječnike da zastrašene, okrvavljene ljude ne tretiraju kao stoku? Može li se to uopće naučiti? Ne radi li se o nekoj elementarnoj ljudskosti koju čovjek ima ili nema? Znate i sami, od vozača koji vam trube kao ludi ako istog trena ne krenete pod zelenim svjetlom, do neljubaznih ljudi koje srećete na poslu, ledenih glasova, osjećaja da netko uživa u tome što vam je uništio dan. Kako se učiti ljudskosti, kakvom edukacijom i može li se to uopće bez razumijevanja Kanta i njegove rečenice “zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni”? Tko da nam naredi da budemo ljudi, a da ne budemo neljudi? I nakon potpisanog informativnog pristanka o kojem se sada često govori netko će prema vama biti neljubazan i grub izvodeći vam kiretažu. Jer misli da to smije, da je u takvoj poziciji. Vi ste tu da vrištite i krvarite, a on je tu da vam govori da zašutite. Tako je bilo meni dok mi je doktorica šivala ruku. Srećom, pojavila se neka sestra i pogladila me po čelu. To mi je u danom trenutku mnogo značilo, smirilo me, no nekom drugom se takva sestra možda neće pojaviti. I preostat će mu samo vrištanje.