Osim ako se možda kojim ludim slučajem ne pokaže da je cijelu priču s ucjenjivanjem ukrajinskog predsjednika isplatom pomoći Sjedinjenih Država dok se ne preispita tobožnja koruptivna aktivnost Bidenova sina lansirao osobno predsjednik Donald Trump kako bi se obračunao s kredibilitetom svog ključnog protivnika iz demokratskih redova, sve navodi na zaključak da je ova priča početak kraja Trumpove ambicije da osvoji još jedan predsjednički mandat. Impeachment (opoziv predsjednika), koji je pokrenula šefica kongresne većine Nancy Pelosi, vrlo je izvjestan jer se stare i velike demokracije ne poigravaju s onim što jesu - s demokracijom.
Najbolji nedavni primjer bio je britanski premijer Boris Johnson. Mislio je da je lukav skovavši plan u kojem je trebao od kraljice dobiti dugo raspuštanje parlamenta kako bi bez nadzora ključne institucije u demokraciji proveo Brexit bez dogovora s EU. Bilo je odmah poprilično jasno da će u toj “lukavštini” Johnson izgubiti i parlamentarnu i sudsku bitku iako je dobio kraljičino povjerenje. Institucije Velike Britanije, parlament i sud, reagirale su i ponizile Johnsona, baš kao što je zaslužio. Veliku ulogu odigrali su i mediji.
Vrlo je vjerojatno da će vrlo slično proći i Trump jer je iskoristio moć demokratske institucije, tj. sebe kao predsjednika, da bi ucjenjivao stranog državnika, a sve s ciljem obračuna s domaćim političkim protivnikom. To je klasična zloupotreba moći, osim ako se ne pokaže da je Bidenov sin doista u nekoj vezi s korupcijom i, naravno, ako Trump uspješno dokaže da ukrajinskom predsjedniku nije ni spomenuo Bidenova sina. U svim drugim varijantama Trump će postati samo još jedan zanimljivi lik iz duge američke povijesti kojeg se neće pamtiti po dobru, baš kao i Richard Nixon, koji je dao ostavku nakon što je protiv njega također pokrenut impeachment.
Podsjetit ćemo kako su mediji kroz aferu Watergate dokazali da se Nixon teško ogriješio o demokratska pravila igre jer je njegova administracija nedvojbeno organizirala provalu u prostorije Demokratskog nacionalnog komiteta. Obračun s političkim protivnicima u demokraciji na ilegalan način nije demokracija i bilo je jasno da sama bit demokracije nalaže Nixonov odlazak.
Ako se kojim slučajem dogodi scenarij da Trump preživi kao predsjednik, a da mu se prethodno dokažu prijetnje ukrajinskom predsjedniku i zloupotreba političke moći za domaći politički obračun, onda će se otvoriti pitanje funkcioniranja američkih demokratskih institucija i procesa u budućnosti. U tom slučaju Sjedinjene Države će biti na nepoznatom teritoriju sasvim drugačijih pravila političke igre.
Bilo kako bilo, čini se da će Trump za američku demokraciju postati čovjek-poučak. Pravo je, naime, pitanje što se to dogodilo kad je pored raskošne ponude umjerenih republikanaca i demokrata do političkog vrha stigao poprilično radikalan i osebujan desničar neobične frizure koji ekonomsku doktrinu temelji na rezanju poreza bogatima, merkantilističkim idejama iz 16. i 17. stoljeća koje tobože trebaju štititi (nepostojeći) američki izvoz, kao i na netrpeljivosti prema imigrantima s kojima su, uzgred rečeno, neke od najvećih i najuspješnijih američkih kompanija godinama gradile vrlo uspješne poslovne modele?
Odgovor na to naizgled složeno pitanje vrlo je prozaičan: američki politički establishment desetljećima je zanemarivao promjene u društvu koje su dovele do gomilanja strahova velikog dijela populacije. Politički mainstream nije vukao korektivne poteze iako je postalo potpuno očito kako, recimo, u Sjedinjenim Državama dramatično raste nejednakost. Tzv. gornja američka klasa trenutačno ima 2,4 puta više prihode od medijan prihoda. Prije 40 godina imala je 2,2 puta više prihode.
Udio kućanstava s visokim prihodima u ukupnima narastao je u istih 40 godina sa 14 na 20 posto, dok je u istom razdoblju udio prihoda srednje klase smanjen sa 61 na 52 posto, pri čemu je udio prihoda onih najsiromašnijih samo blago povećan sa 24 na 29 posto. Srednja klasa stagnira u Sjedinjenim Državama s prihodima još od 2000. godine, a prihodi gornje klase porasli su 9 posto. Trenutačno je gornja klasa na 7,3 puta višim prihodima od donje klase, a prije 40 godina taj nesrazmjer bio je 6,3 puta. Trump je čuo strahove, opipao je političko bilo nezadovoljstva i adresirao ga sasvim neadekvatnim lijekovima.
Zašto u međuvremenu svih tih godina ni republikanske ni demokratske administracije nisu učinile ništa naročito da spriječe rast ogorčenog populizma koji, izgleda, na vlast dovodi sasvim nepredvidljive političke lidere?
Posebno je frustrirajuće za američke demokrate što nakon slavnih administracija Billa Clintona i Baracka Obame nisu stvorili Ameriku punu povjerenja, Ameriku bez paranoja i ogorčenja; zemlju u kojoj desni populisti koji najviše koriste najbogatijima ne bi imali šanse.
To što ponekad politički važni Amerikanci misle kako žive u savršenom sustavu koji nije potrebno puno mijenjati da bi na adekvatan način zadovoljavao potrebe građana, nije ništa čudno. Lako se uljuljkati ako vam je dosta dobro, pogotovo ako ste na vlasti. Sada kad je očito da recepturu uspješnog društva treba mijenjati političari se moraju uhvatiti dobrih knjiga. Samo u Americi izašlo je u posljednje dvije godine barem desetak vrhunskih naslova koji predlažu korjenite ali racionalne promjene na temeljima postojećih sustava. O tome više u stalnoj kolumni subotom.