POBJEDNICI I GUBITNICI

Dosad smo proživljavali groznicu, a ono što nam slijedi bit će prava politička vrućica, razorni okidač za totalno resetiranje našeg društva!

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 30.06.2018. u 13:04

Zagreb, 250714.
Ilica.
Unatoc dobu godisnjih odmora i odlaska gradjana na more zagrebacka Ilica ispunjena je ljudima.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Niz je indikatora da je kriza postojećeg duopola prerasla u jednu od najtežih kriza demokratskog sustava, iako bi propagatori takvog stanja na silu uspostavili diktaturu optimizma

Naizgled nikad krhkija saborska većina, nikad teže do kvoruma, nikad veći užasi u ključnim strankama, nikad slabiji rejtinzi političara i institucija, a ispod toga svejedno sasvim druga slika: bratstvo za preživljavanje i dogovaranje čvrsto je kao da je u Saboru dvotrećinsku većinu dobila ista politička opcija, a ne kao da je sklepano od svega i svačega.

U tjednu raspada SDP-a i nagovještaja propasti jednog od najvažnijih državnih sustava, mirovinskog, svejedno ništa ne miriše na krizu većine. Nešto se malo tamo buni HNS u vezi s planiranim rušenjem drugoga mirovinskog stupa, ali to je, kao i uvijek do sada, tek toliko, programirano, da se odglumi nekakav ekonomski liberalizam i tobožnje društveno naprednjaštvo. Kompromis će, nema sumnje, vrlo brzo uslijediti jer tu svjetonazori nisu valute.

Gotovo je sve u krizi - osim (zasad) nogometne reprezentacije - ali većina je (opet zasad) postojana. Kako je to moguće? Jednostavno: zato što je upravljanje većinom privremeno uspješno oduzeto građanima, čak do te mjere da je Hrvatska danas samo deklarativno parlamentarna demokracija, a faktično su i izbori i stranke u nas samo neizbježna gnjavaža prije prave podjele vlasti.

Međutim, i taj izopačeni, samoobnavljajući sistem, ima svoje granice i opasnosti. U ovom trenutku mnogi su faktori rizika za opstanak sustava pojačani do maksimuma.

Prvo, potenciranje i raspirivanje raskola u SDP-u moglo je možda pripomagati održavanju postojećeg sistema dok se nije otišlo ovako daleko. Danas već SDP-u prijeti da skonča u potpunoj irelevantnosti i da poziciju glavne oporbe zauvijek ostavi za neku opciju koja nije iz dosadašnjeg dogovornog duopola.

Drugo, što se na to nadovezuje, stalno namjerno slabljenje i SDP-a i HDZ-a i održavanje tih stranaka na razini tinjanja bilo je sa stajališta organizatora tog nemira razumljivo dok je moglo poslužiti za korištenje stranačkih resursa za ostvarivanje različitih interesa. Ali ti su potresi u međuvremenu toliko razdrmali stranke, neke do ruba raspada, da ih se sve teže može doživljavati kao vrijedne poligone.

Treće, danak je uzela i prezastupljenost nebitnih, u biračkom tijelu minorno utjelovljenih stranaka, poput HNS-a, u upravljanju državom, državnim sustavima, u pisanju zakona te kadrovskom i programskom uvjetovanju svake vrste.

Četvrto, sustavu na ruku ne ide niti karakter trenutačne vlasti koja pada pri svakom pokušaju da dovoljan broj ljudi uvjeri kako su im potezi usmjereni prema boljem životu građana.

Peto, obilo se o glavu i dugo, uporno obeshrabrivanje birača kroz stalno podgrijavanje teza o velikoj koaliciji kao tobože motoru za početak razvoja Hrvatske u interesu građana. Velika koalicija ostala je zapravo samo virtualno oružje u unutarstranačkim ratovima, dakle još jedan element autodestrukcije, ali se nikad nije, bez obzira na ogromne uloge i trud raznih ideatora, razvila u općeprihvatljiv ili poželjan nacionalni koncept.

Šesto, nagrizla ih je također, i to ozbiljno, banalizacija i trivijalizacija politike kroz prenaglašavanje natjecanja u važnosti i ovlastima između predsjednice i premijera.

I sedmo, kao posljedica tog gubljenja i dalje rastu platforme, doduše sa sumnjivom podrškom i motivima, koje teže razbijanju sustava, ali bez ikakvih dokaza da bi novi bio izgrađen na zdravijim osnovama, dapače.

Da je kriza postojećeg duopola (ili duopola sa statistima, ako SDP-u i HDZ-u pridodamo i satelitske strančice) prerasla u jednu od najtežih kriza demokratskog sustava, na to nas upućuje niz indikatora, koliko god ih obezvređivali i umanjivali propagatori ovakvog stanja, koji bi na silu uspostavili diktaturu optimizma, ali ne bi maknuli prstom da ijedan tračak optimizma u zemlji spontano izraste, prirodnim putem.

Raskol u SDP-u razvija se do granice kad je raspolovljenje te stranke, jednog od kakvih-takvih stupova sustava, vrlo zamislivo, čak izvjesno. Može se već predvidjeti kako bi prasak te stranke izgledao u Saboru: dio zastupnika ostao bi u onom džepu koji stalno nadomješta i umjetno povećava tu nezdravu većinu koja nema veze s voljom građana. Paradoksalno: većina bi se “učvrstila”. Eksplozija SDP-a bila bi ipak u sadašnjim okolnostima bomba za sustav: dugo, dugo nakon toga ne bismo mogli ni približno odgonetnuti tko upravlja Vladom pri takvoj parlamentarnoj situaciji.

No slom, ili zasad još “samo” dramatičan pad SDP-a, samo je jedan od znakova da građani na ovo što se događa, suprotno premijeru i njegovim tumačima, gledaju kao na raspad sistema, a ne kao na sazrijevanje institucija. Znači, ako su u stalnom padu i vladajuća stranka (s malim prekidom ovog mjeseca, koji prema svemu sudeći dolazi kao statistička pogreška), i glavna oporbena stranka koja doslovno ponire, ako pada rejting nadrealno aktivnoj predsjednici, ako je i premijer tako slabo obljubljen u javnosti, ako nema praktično nijednog ministra koji se nešto posebno pozitivno ističe, ako stranke ni uz veliki trud ne uspijevaju iznijeti alternativne lidere, ako se građani masovnije javljaju jedino na inicijative koje su praktično usmjerene protiv institucija, poput posljednjih referenduma, ako padaju mirovinske reforme, ruše se veliki, od države suportirani ekonomski sustavi tranzicije, ako je jedino što u zemlji ozbiljno raste novi broj korisnika braniteljskih povlastica, ako je sve to tako, teško se može vjerovati da ova većina počiva na volji građana ili da su građani ti koji bi je odobrili kad to dođe na red, danas, sutra, za godinu ili dvije.

To je većina koja počiva uglavnom na surovom inženjeringu izvan sfere demokratskog sustava, to je takvo opako kombiniranje i izokretanje u kojemu sigurno postoje i oni koji su namireni, zadovoljeni, ali oni pouzdano ne čine više od 5 posto glasačkog tijela.

Kad gledamo u ovu neomeđenu većinu koja održava Vladu i premijera, trebala bi nam mukotrpna forenzika već za to da rekonstruiramo tko sve u tom teškom vladanju gura i zastupa čije interese, iza koga je koji lobi, za čiji se račun piše koji zakon, kako se sve slažu kompromisi.

Ali ono što ne bismo mogli ni uz dodatne vidovnjačke moći, ni uz najrazvijeniju maštu, ni uz pomoć babe Vange ili Vere Čudine, ne bismo mogli razabrati tko među njima nastupa isključivo iz pozicije interesa građana, birača, stanovnika koji uplaćuju u mirovinske i zdravstvene fondove da bi se onda taj novac, negdje po putu, uvijek izgubio tamo gdje ga presumjeravaju te nevidljive velike koalicije.

Hrvatska proživljava tihu, ali dramatičnu tranziciju, ali ne iz svijeta klijentelizma u svijet odgovorne politike, kako bi se moglo priželjkivati, nego iz groznice klijentelizma u vrućicu populizma koja se sve više čini kao jedini realno očekivani, razorni triger za promjene i veliko resetiranje.

Ova de facto stečajna vlast na to (još) nema odgovor.

Izdvajamo