POBJEDNICI I GUBITNICI

DOSEZI POLITIKE 'SVE U F-16' Promašaji zbog koje bi ranije administracije imale daleko veće probleme ovoj se samo usputno registriraju

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 05.01.2019. u 12:12

Luka Gerlanc / CROPIX

Uspjelo se ljudima utuviti u glave da je nabava borbenih aviona epski projekt po kojemu bi trebalo pamtiti Plenkovićevu Vladu. Kad tako postaviš stvari, ne možeš izbjeći da te se prema tome dalje prosuđuje. No, promašaji zbog koje bi ranije administracije imale daleko veće probleme ovoj se samo usputno registriraju. Kao da je već prihvaćeno kako ova Vlada ni ne postoji

S ritualnim odstreljivanjem predsjedničinih consiglierea na Pantovčaku, kao konačnom, simboličnom potvrdom nadmoćne Plenkovićeve godine, činilo se, na samom kraju 2018., kako novi HDZ-ov poredak ulazi u relativno mirno razdoblje, takvo u kojemu još samo valja potvrditi i zapečatiti prednost na europskim izborima i, naravno, dovršiti preostale, poodmakle unutarstranačke obračune.

Kad evo, na početku nove godine, već se dva Plenkovićeva ministra mučenički znoje pred kamerama, jedan braneći se da nikad nije rekao ono što je rekao o sisačkoj rafineriji, a drugi da nikad neće napraviti ono što je obećao u vezi s nabavom borbenih zrakoplova.

Goran Marić i Damir Krstičević dvije su lijeve noge na koje se ustala Vlada u danima kad se sve činilo tako privremeno idilično za trenutačnu administraciju, u mjesecu u kojemu je vrijedilo malo predahnuti i odskijati, u godini koja je zamišljena kao razdoblje dobrih vijesti i općeg veselja.

Čak su i informacije o tome da će, dobrotom Vlade, lignje pojeftiniti sa 130 na 120 kuna po kilogramu te da će svaka štedljivija familija moći na godinu spremiti u hulahopke možda i do stotinu eura, čak je i to palo u drugi plan zbog iznenadnog fokusa na dvojicu važnih premijerovih ljudi - pri sastavljanju Vlade prije dvije godine posebno odabranih - koji su morali početi objašnjavati zašto Vladi pored svih taktičkih pobjedica, u strateškom smislu nekako ipak ne ide prema planu.

Nabava vojnih zrakoplova posao je s kojim se većina građana ionako teško mogla poistovjetiti. Svejedno je značajan dio ljudi povjerovao autoritetu vlasti kako je baš to sistemski važna stvar na kojoj će se potvrditi ozbiljnost i uspješnost Vlade, kao i njena pozicija u međunarodnom kontekstu. Nešto ovako: nabavimo te avione, napravit ćemo važnu stvar za Hrvatsku, za vojsku najveću od devedesetih, značit će to da smo silno sposobni, cijene nas vani, imamo dobre veze, patriotski smo nasađeni, regionalno bitni i jaki, prema tome vrijedni vašeg povjerenja i vaših glasova.

Jasno, nisu svi, to jest nisu mnogi, ulazili u detalje Krstičevićeva posla desetljeća, nisu se zadubili u tehničke karakteristike borbenih lovaca niti studirali ponude ili proučavali specifikacije, nisu čak obraćali pozornosti niti na to koja je to sve oprema oko koje se lome koplja između Hrvatske, Amerike i Izraela. No na površnoj razini, uslijed toliko agresivnog marketinga, uspjelo se ljudima utuviti u glave da je to epski projekt po kojemu bi trebalo pamtiti Plenkovićevu Vladu.

Kad tako postaviš stvari, ne možeš izbjeći da te se prema tome dalje prosuđuje, neovisno o rezultatu. Premda su možda mnoge stvari koje Vlada čini životno važnije i opipljivije, baš je ova tema napadno nametnuta javnosti koja se dotad više zanimala za druge prioritete u vezi standarda, jednakih prilika, boljeg života u domovini, a manje glede sigurnosti, naoružanja i savezništava. Ipak, tema je tu, u orbiti, i sad je već i opća javnost u velikoj mjeri zainteresirana zašto je i kako stvar propala, što se sve tu zapravo događalo, kako je to počelo, tko je kumovao, tko je imao kakve interese, kakve su to razlike u cijenama, je li se nešto skrivalo, prešućivalo, je li javnosti sve rečeno…

Otprilike: Nismo te za to, premijeru, ni pitali, ali sad kad već spominješ, reci…

I eto, politika “sve u F-16” ili “sve na F-16” dovela je do toga da se još jednog važnog Plenkovićeva ministra, po mnogima jednog od njegovih glavnih oslonaca, čovjeka s kojim se čak spekuliralo kao alternativnim HDZ-ovim kandidatom za predsjedničke izbore, koliko god to nevjerojatno zvučalo, da se i njega brzo izgura u irelevantnost, sumnjivost, defenzivu i opće ismijavanje. Ni prvi ni zadnji s takvom sudbinom i pozicijom u Plenkovićevoj Vladi: isključivo se u činjenici da u zemlji i dalje ne postoji opozicija objašnjava kako uopće Vlada s toliko obeznačenih, obezvrijeđenih članova i s tako puno nedovršenih ili nedomišljenih poslova, kako uspijeva održavati političko samopouzdanje.

Stvar je prilično paradoksalna: eutanazija opozicije i dugi, spori raskol u HDZ-u stvara Vladi komfornu poziciju. Naime, promašaji zbog koje bi svaka ranija administracija imala daleko veće probleme i s javnošću, i s medijima, i s parlamentarnom većinom, i s oporbom, i s vlastitom strankom, ovoj se Vladi samo usputno registriraju. Kao da je već općeprihvaćeno kako ova Vlada ni ne postoji, ni ne zasjeda zato da bi riješila neki problem građana ili društva u cjelini, da bi dovršila konkretan posao ili ispunila strateški nacionalni cilj, nego da je ona tu sekundarna u odnosu na druge izvanpolitičke, izvanstranačke, izvaninstitucionalne i izvandemokratske procese koji se odvijaju u društvu. Procese zbog kojih je i dalje Milan Bandić dominantnija nacionalna politička figura čak i od predsjednika najveće stranke i Vlade Andreja Plenkovića.

Nije dakako sve u F-16. Ima još važnih obećanja, očekivanja i ciljeva, no jesmo li i od njih možda daleko koliko i od moćnih vojnih lovaca? U novogodišnjem dvobroju Jutarnjeg, recimo, naši su ekspertni novinari, svaki u svom području, nastojali prognozirati što će se od najavljivanih stvari doista dogoditi u 2019. godini. Predviđanja su depresivna i pojačavaju sliku o jalovoj aktivnosti Vlade.

Hoće li Hrvatska otkupiti MOL-ov udio u Ini? Neće.

Hoće li se riješiti granično pitanje u Savudriji? Neće.

Hoće li Hrvatska nabaviti novi borbeni avion? Neće.

Hoće li Hrvatska osigurati podršku EU za zahtjeve Hrvata iz BiH? Neće.

Hoće li Vlada uspjeti uvesti reformu u sve škole? Neće.

Hoće li Hrvatska dobiti moderan zakon o pobačaju? Neće.

A sve su to bila Vladina obećanja.

Može se tu dakako još puno toga pitati, malo šire i ne tako određeno.

Na primjer: hoće li se sudstvo u ovoj godini značajno unaprijediti u pogledu neovisnosti? Teško.

Hoće li se iz zdravstva zauvijek otjerati korupcija. Teško.

Hoće li prestati političko kadroviranje? Nemoguće.

Do prave brige međutim dolazi tek kad se svi ovi negativni odgovori sagledaju u kombinaciji s potvrdnima.

Hoće li još jedna godina proći u unutarnjem obračunu na HDZ-ovoj sceni? Hoće.

Hoće li Bandić i ove godine ostati najsnažniji političar u Hrvatskoj? Hoće.

Hoće li Živi zid postati najjača opozicijska stranka? Hoće.

Hoće li Bernardić ostati na čelu SDP-a? Hoće.

Hoće li nas sve to koštati? I te kako.

Izdvajamo