JELENA VELJAČA

Dostojanstvo žena ruši javni govor o seksualnom životu župljanki i tome se treba suprotstaviti

    AUTOR:
    • Jelena Veljača

  • OBJAVLJENO:
  • 15.05.2016. u 20:40

Sibenik, 150412.
Hrvatsko narodno kazaliste Veceras je u sibenskom HNK odrzana predstava Pir malogradjana u reziji Drazena Ferencine u kojoj glume Oriana Kuncic, Zarko Potocnjak, Franka Klaric, Janko Popovic-Volaric, Antonio Franic, Vinko Stefanac, Helena Minic, Mirna Medakovic i Robert Ugrina.
Na slici: Jelena Popovic-Volaric supruga Janka gleda iz loze
Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX
Nikša Stipaničev / EPH

Nevinost sam izgubila sa svećenikovim sinom. Nismo bili u braku. To što je bio svećenikov sin činilo mi se samo kao zgodan detalj njegove biografije, ništa više, ništa manje. Na tulumima sam mogla pjevati “The only one who could ever reach me, was the son of the preacher man…” Doduše, istinitost tih riječi nije dugo trajala.

Društvene su mreže (opet) eksplodirale. Kardinal Puljić održao je propovijed u kojem je žene pozvao da “ne isprobavaju muške prije braka, jer tako riskiraju da postanu štrace”. To mi jutro nije bilo jasno što se događa jer, dok sam ja došla do fejsa, velik broj mojih prijateljica imao je začudne statuse o štracama. Na facebooku se odmah osnovala virtualna grupa, nešto u stilu “Ja sam Štraca”, ili čak “Ja sam ponosna Štraca”, osnovao se zajebantski registar Štraca, koji aludira i na onaj famozni, najavljivani pa kasnije opovrgnuti registar izdajnika. Mnoge su se moje prijateljice prijavile u njega, drsko, na prvu se čini čak i feministički, javno izrekavši: - Punoljetna sam, spavam s kim hoću i kad hoću. Nitko me neće suditi po broju mojih seksualnih partnera. I moji su se muški prijatelji odmah ironično osvrnuli na propovijed (navodno se kardinal Puljić kasnije ispričao te rekao da je njegova izjava izvučena iz konteksta, ne znam doduše u kojem je to finijem kontekstu mislio komentirati seksualne živote svojih ovčica).

Duhoviti kolega glumac je napisao: - Dobro, pa gdje su sve te štrace? Drugi im je zahvalio, treći izjavio: - Dok je štraca, bit će i Croatije! Ipak: ništa me od toga nije zabavljalo. Iako sam srcem i dušom, a bogami i tijelom, svakako na strani prozvanih žena, taj facebook pokret protiv Puljića, pa i same Crkve koja proziva žene, djelovao mi je kao pucanj u prazno.

Naime, ja nisam štraca, i ne želim se čak ni zbog ironijskog odmaka upisivati u nekakav izmišljeni registar. I mislim da “štraca” nije ni jedna žena koju poznajem. Za mene je “štraca” izraz rezerviran za dalmatinske piljarice, taj mikrosvemir kojem taj diskurs i priliči, i možda eventualno dramska djela na tom narječju, jer drama voli ekstremne opise svojih likova, jer drama može podnijeti takav dijalog.

Na određeni način i Puljić je lik iz meksičko-hrvatsko-bosanske sapunice - svećenik koji je, kaže njegov životopis, izuzetno mnogo radio za jednakost među narodnima na ovim prostorima (teška zadaća, kako god okreneš), i koji se, bar tako kaže, prekjučer pokajao zbog svoje ishitrenosti - pa se sad “brani” tezom da je samo htio reći kako valja čuvati dostojanstvo svake žene.

Paradoksalno za jednu nepripadnicu Katoličkoj crkvi, ali u potpunosti se slažem s kardinalom Puljićem. Dostojanstvo žena je na ovim prostorima na izuzetno niskim granama i ono doista valja biti prostor posebnog medijskog i javnog pijeteta. No kardinali će mi morati dopustiti, kao tridesetpetogodišnja žena znam nešto više od njih o tome kako bi se naše dostojanstvo trebalo čuvati.

Ne samo zato što svećenici ne spavaju sa ženama i imaju izuzetno malo iskustvo u suživotu sa ženama uopće (ne računam koživot s časnim sestrama, koji je, prema mom skromnom uvidu, uređen po principu klasične hrvatske obiteljske dinamike - žene kuhaju i spremaju, mole u tišini, dobre su i skromne, tihe i zahvalne na svakom novom danu i cvijeću u vrtu, one s izuzetnim glazbenim talentom nastupaju na misama, a muškarci drže propovijedi i šefuju). Ni zato što, a i sam papa Franjo ovih dana radi na tome, Crkva ima specifičan, poslovično nazadan stav prema ženama, već zato što sam žena koja živi svjetovnim životom.

Pa ovako: ni jedna moja prijateljica nije štraca, moja kći neće biti štraca, odlučila se na svećeničko zvanje, na apstinenciju ili ne, i ne, ne smatram uopće duhovitim niti registar štraca, nisi hashtagove #jasamštraca #štraceokupitese, itd.

Prije nego što sam počela pisati ovaj tekst, pitala sam svog muža smeta li mu da otkrivam neke intimne detalje iz svog života jer već danima dvojim hoće li to u Hrvatskom slovu ili Hrvatskom katoličkom listu biti preneseno kao Štraca Deluxe Je progovorila.

Rekao je da mu uopće ne smeta, jer sam ja pisac i tralalala, o čemu bih drugom pisala nego o sebi. (Također sam ga pitala hoće li mi to nabiti na nos za vrijeme neke svađe o tome tko je koliko pelena promijenio za jedno pola godine, pa je iskreno rekao da mi ipak ne može obećati da neće; da, draga Crkvo, to je tako u braku).

Unaprijed se ispričavam svima koji će se pronaći u ostatku ovog teksta, ali ako mi žene ne možemo govoriti o svom seksualnom životu, ostavljamo prostor drugima da čine upravo to. Nevinost sam izgubila sa svećenikovim sinom. Nismo bili u braku. To što je bio svećenikov sin činilo mi se samo kao zgodan detalj njegove biografije, ništa više, ništa manje. Na tulumima sam mogla pjevati “The only one who could ever reach me, was the son of the preacher man…” (Doduše, istinitost tih riječi nije dugo trajala). Obožavala sam Dusty Springfield.

Dok sam hodala prema svom prvom mužu, svirala je upravo njezina pjesma. Ponekad je pjeva moj drugi muž. Što je bilo sa svećenikovim sinom? Koliko se ja sjećam narativa, otac ga je priznao, razredio se, oženio svoju trudnu župljanku, crkva ga je poslala na odsluženje grijeha kao vjeroučitelja u Srbiju (dakle, doista su ga žestoko kaznili) i, jedno dvadesetak godina kasnije, upoznao je mene koja, ironično, nisam bila dijete štrace (kardinal Puljić obožavao bi moralnu besprijekornost moje majke, ali bila bi to neuzvraćena ljubav, bojim se), ali sam duboko vjerovala da je sloboda odabira osnovno pravo i žene i muškaraca.

U toj zgodnoj pričici o mom prvom dečku najbitnije je ovo: nikoga nisam osuđivala i, osim što je eto fora štorija za reminiscenciju, bilo bi mi posve svejedno i da tata preacher man nije priznao Mog Prvog, kao što je zapravo, kad smo kod svećenićke djece, većinom riječ. Što je dostojanstvo žene na očuvanje koje poziva milostivi kardinal? To nije broj seksualnih partnera. To je brojenje istih od strane bilo koga osim nje same.

To je javna rasprava o tome imaju li žene pravo spavati s nekim - prije braka, poslije braka, za vrijeme braka. To je društvo u kojem se na očuvanje dostojanstva žene ne poziva muškarce koji u tradiciji ovog društva rade upravo suprotno, već nas, žene, koje zapravo malo toga možemo učiniti, jer smo i mi i naše dostojanstvo na vjetrometini. Ovo je pitanje dostojanstva, kardinale Puljiću - to da vi javno govorite o seksualnom životu svojih župljanki.  To ruši naše dostojanstvo, kao i kasniji val “duhovitih komentara” u medijima i na društvenim mrežama o tome. Sve dok mi ne budemo imale pravo da nas uopće ne određuje s kim spavamo, kada i kako to činimo, doista se, da, moramo boriti za svoje dostojanstvo, a i prava. Ali protiv vas, a ne s vama, nažalost.

Izdvajamo