Tehnologija se strelovito razvija. Uređaji koji su nekad trajali dva naraštaja, nasljeđivali se s oca na sina, u naše vrijeme jedva dvije sezone izdrže. Kvare se kao jogurt ili lubenice. Zastarijevaju dok si trepnuo. Čitali ste možda, čitav se svijet smije da slavni nogometaš još ima model telefona koji je koliko jučer bio objekt neobuzdane žudnje srednjoškolki.
Da se vremeplovom možete vratiti prošlost, možete li zamisliti s kakvom bi nevjericom netko u osamdesetim godinama prošlog stoljeća uzeo u ruke vaš iPhone ili Samsung? To je telefon? Bez žice? Aha, kako da ne. Ma, bježi, kretenu!...
Čak ni u “Zvjezdanim stazama” tada to nisu imali. Da je James Bond, kojega je igrao Roger Moore, došao svome pouzdanom suradniku Q-u opskrbiti se najsuvremenijim elektroničkim igračkama, a šašavi mu izumitelj pružio predmet veličine dlana i objasnio: “Gle, James, ovime možeš telefonirati, slati i primati poštu i plaćati račune, a istovremeno ima i sat, televizor, radio, biblioteku s deset hiljada naslova i diskoteku s jednako mnogo glazbenih albuma, fotoaparat i videokameru visoke rezolucije, satelitsku navigaciju, detaljni zemljovid čitavog našeg planeta, kompas i još dva tuceta drugih uređaja”, tajni agent u službi Njezinog Veličanstva bi ironično nakrivio obrvu i kazao: “Q, staro momče, mene si našao prcat”.
Kojiput jedva možete pojmiti kako se svijet promijenio, a kojiput vas zbog toga vjerojatno i ispuni nezadovoljstvo, uhvati vas nostalgija za jednostavnim danima kad su bila samo dva televizijska programa, a kad biste pošli prebaciti s Prvog na Drugi, baba na kauču bi panično vrisnula: “Nemoj, pokvarit će se!”
Nije sramota priznati da vas je vrijeme pregazilo, da više ne možete pratiti tehnologiju. Mnogo je onih koji su tu bitku izgubili, pa i mlađih od vas. U Solinu je, na primjer, jedan ugledni član Mladeži Hrvatske demokratske zajednice konstruirao uređaj pred kojim se turisti mogu besplatno fotografirati i postavio ga, uz više nego velikodušnu financijsku pomoć lokalne zajednice, na nekoliko mjesta. Porezne je obveznike kupnja i postavljanje stajalo različito, od mjesta do mjesta, između četrdeset i sedamdeset pet hiljada kuna, a ni održavanje nije jeftino.
Da je ovo 1983. godina, aparat koji sam samcat fokusira i fotografira nesumnjivo bi bio dojmljiv uspjeh. Novinari svih svjetskih agencija došli bi u Solin napraviti priču o našem izumitelju, no danas, u 2018., znate i sami, takav aparat svatko od nas ima u džepu, na prijenosnom telefonu, neusporedivo je manje težine, jeftiniji i jednostavniji za upotrebu. Možete li se sjetiti ijednog razumnog razloga zašto bi, za Gospu Blaženu, itko zbog selfieja putovao u Solin? Rečenica “Idem u Solin snimiti selfie” ima smisla kao i da bi tkogod rekao: “Moram u Donji Miholjac osušiti kosu”. Selfie stup za četrdeset hiljada kuna, nepomičan, vijcima učvršćen za tlo, veličine betonskog roštilja iz Peveca, poslužio bi možda jedino da ga uslikate za leksikon, kao ilustracija za leksikografsku jedinicu “idiotizam”.
Svejedno, gradska vlast u Solinu i splitsko-dalmatinski župan neviđeno su uzbuđeni. Žene se dolje ovlaže, a muškarci ukrute kako im je to genijalno. Selfie stup ispunjava ih rodoljubnim ganućem i ponosom. Zbog takvih smo stvari, kažu, ratovali. Kad instaliraju negdje selfie stup, hadezeovci stave ruku na srce i pjevaju Lijepu našu. Takva je njihova tehnološka zaostalost, ukratko, da bi ih sažaljivo pomilkili po glavama. Nema jasnijeg dokaza kako se u nas neoprostivo kasni s reformom školstva od toga kako hadezeovci sporo usvajaju digitalna dostignuća.
Prije nekoliko dana svjedočili smo možda i potresnijem slučaju. Nogometni menadžer i osuđeni porezni varalica Zdravko Mamić htio je ocrniti državnog odvjetnika Dinka Cvitana nekakvim lažnim SMS porukama, ali papiri kojima je uznemireno mahao tako su loše izgledali da su se prisutni na novinskoj konferenciji samo namigujući osmjehivali jedni drugima. Navodne Cvitanove poruke činile su se autentične kao novčanice od sedamnaest kuna. Valjda je samo kukavni Ivan Zvonimir Čičak mogao povjerovati u takve amaterske krivotvorine.
Onda je kao grom odjeknula vijest kako je policija našla počinitelja, a taj je bivši policijski računalni stručnjak iz Belišća. I još mu je, kažu, Zdravko Mamić platio nekoliko desetaka ili čak nekoliko stotina hiljada eura za njegove falsifikate, a jednake je zločine obavljao, nagađa se, i za nekadašnjeg predsjednika i za aktualnog potpredsjednika HDZ-a.
Izbila je zatim velika afera. Javnost je bila konsternirana podlim obavještajnim spletkarenjem naše vlasti, u televizijskim studijima režimski i proturežimski ljudi su se ljutito pičkarali, ali ako mene pitate, obavještajno spletkarenje nije vrijedno toga. Mnogo bolji razlog za zaprepaštenost i konsternaciju meni je ovdje činjenica da se osumnjičenog iz Belišća naziva stručnjakom, da su jednoga bokca koji vlada računalnom vještinom na razini djeteta u višim razredima osmoljetke hadezeovski uglednici plaćali kao da je prvorazredni programer iz Silicijske doline. Njihovo je tehnološko zaostajanje skandaloznije od njihovih špijunskih intriga.
Ali onda opet, možda je u ovome i jedna dobra stvar, ako su belišćanski falsifikati hadezeovcima dobri, Zdravko Mamić, Tomislav Karamarko i Ivan Zvonimir Čičak ne primjećuju da je tu nešto krivo, imam ja nećaka u vrtiću, trogodišnjak krasno crta, hoćeš Mona Lisu, hoćeš Golu Maju, hoćeš Van Goghove Suncokrete ili Picassove Gospođice iz Auvignona, sve bi im dječak, za prihvatljivu cijenu, petnaest do dvadeset hiljada eura, flomasterima mogao napraviti.