ŽENA NA RUBU

DRAGI PRIJATELJI, NEMAM DJECE, ALI TO NE ZNAČI DA NE SMIJEM GOVORITI O VAŠOJ! Bila sam s frendicom u šoping centru, s nama je bio i njezin sinčić...

    AUTOR:
    • Đenada Kučković

  • OBJAVLJENO:
  • 27.11.2017. u 21:00

Zagreb, 040917.
Osnovna Skola Tin Ujevic.
Koturaska ulica.
Na kon ljetnih praznika ponovno je zapocela nastava za ucenike osnovnih i srednjih skola.Posebno uzbudljivo iskustvo, prvi dan skole, bit ce za prvasice koji se prvi put susrecu sa skolskim brigama.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Ne znam što mi je bilo da pristanem naći se s frendicom u šoping centru. Izbjegavam ih. Valjda zato što mi je rekla da mora svratiti do dućana koje imaju samo tamo. Ajd, OK. Onda je došla, vodeći za ruku svojeg sina (3,5 godine). Hm.

Ja nemam djecu. U mojem ovećem društvu sam iznimka - ima tu djece svih uzrasta, od onih poput klinje moje frendice (koja ima i sina koji će ove godine maturirati), do onih koji idu na fakultet, a sve ih znam otkako su se rodili. Neka su mi draga, neka su mi draža.

No, pokušaj druženja ovaj put nije slutio na dobro od samog ulaza u vražji šoping centar. Unutra je bilo vruće i zagušljivo te je bila gužva. Mali je počeo negodovati, prvo tiho pa sve glasnije. Njegova cendravost bila je zarazna. Nakon 10 minuta i meni je došlo da počnem cviljeti i govoriti neću tamo, neću to, nećuuuu. Nije htio skinuti jaknu, iako mu je bilo vruće. Onda je htio skinuti jaknu, ali tako da je baci na pod.

Otišli smo na sok da se malo skuliramo. Nije htio pomoć, pa je prolio pola čaše po hlačama i stol pobrisao rukavima košulje prije nego što smo se mi snašle. Konobar je očito ispalio na živce, ali je kroz zube rekao “Sve je u redu!”. Ostavile smo mu 10 kuna više.

Frendica se znojila, ja sam se znojila, sinak je nju vukao za majicu i otprilike 65 puta ponovio pitanje “Štojeovo?”. Napokon smo otišli do dućana u koji je ona morala svratiti, i za koji se ispostavilo da prodaje posteljinu i slične stvari te kako je došla kupiti neke posebne gumirane plahte. Dok je ona kupovala, klinjo se pokušao oteti iz mog medvjeđeg zagrljaja i popeti se u kinderbet s prigodnim aranžmanom posteljine s macama i pesekima. Teti prodavačici koja nas je vrlo prijekorno gledala, zamalo sam rekla: “Nije moj! Kunem se”.

Činilo se kao vječnost, iako je prošlo manje od pola sata od našeg ulaska u šoping centar kada sam rekla: “Žao mi je, ja više ne mogu”. Frendica me pogledala, promrmljala “Pa, dobro onda”. Nisam bila sigurna je li se naljutila na mene ili je bila tužna. Malog je nekako uspjela uvući u jaknu (htio je ostati u centru, a ne ići doma) i tako se naš preznojeni trio raspao. Sram me priznati, ali osjećala sam nevjerojatno olakšanje.

Dok sam čekala tramvaj, razmišljala sam o tome što osoba koja nema djece smije, a što ne smije reći prijateljima koji imaju djecu. Recimo, “klinjo ti je nemoguć”. Na webu sam našla zilijun tekstova o tome. Neki roditelji smatraju da mi bez djece apsolutno ne bismo trebali reći nijednu riječ. Jer, nemamo to iskustvo.

Mislim, fakat... Tijekom godina u kojima je moja ekipa dobivala potomke naslušala sam se horor priča o porodima, anegdota i poskočica iz vrtića, čak i rasprava o sadržaju pelena i boji kakice. Sve sam to junački podnosila. Išla sam na dječje rođendane, poneko dijete čak i dadiljala. I ne smijem ništa reći? To znači da ne mogu reći “Stani!” sinu svoje frendice koji na rođendanu drugog djeteta trga igračku koju je mali slavljenik upravo dobio? Jer - nije on to namjerno. Ili da moram prešutjeti kada čujem kćer jedne moje prijateljice kako kćeri druge prijateljice govori da je ružna? Jer - ona je u toj nekoj fazi. Imam toga još, ali bolje da stanem.

Kako ne bih previše filozofirala, odlučila sam potražiti stručnu pomoć pa sam nazvala psihoterapeutkinju Linu Đulvat iz Psihološkog centra Razvoj, i jednu od autorica i dugogodišnju voditeljicu UNICEF-ovog “Telefončića”, savjetovališta za roditelje. Razveselilo me kada je na moje pitanje imam li pravo kao žena bez djece komentirati ponašanje djece svojih prijatelja - odmah rekla: Naravno da imate!

- Bitan je način na koji to činite - rekla mi je. A tajna je u dijeljenju doživljaja i iskustva i razgovoru o njemu.

- Morate otvoreno i iskreno reći kako vam je određena situacija, poput one vaše u šoping centru, vrlo stresna. Recite da ne znate biste li se vi mogli snaći, pitajte kako uspijeva razriješiti te probleme... Pitajte kako biste mogli pomoći. Savjeti, dociranje i predavanja su kontraproduktivni. Štoviše, mogu biti pogubni za prijateljstvo - objasnila mi je - Roditeljstvo je svima iznimno važno, a roditelji su itekako svjesni da neke stvari možda ne rade kako treba, ili da stvari mogu izmaknuti kontroli.

Dodaje i kako dijeljenjem doživljaja u biti učvršćujete prijateljstvo, a pružajući podršku, povećavate izglede da vam se prijateljica (prijatelj) roditelj požali, otvori, potraži pomoć.

Drugi dan sam nazvala frendicu. Smijale smo se prisjećajući se horora u šoping centru. Najviše smo se smijale tome što mi je mali, na odlasku veselo mahao i slao puse.

Tagovi

Izdvajamo