U sada već 30-ak godina novinarske karijere rijetko kad mi se događalo da imam izrazitu potrebu citirati samog sebe, a siguran sam da baš nikad u jednom tekstu nisam došao u napast citirati dva puta svoje ranije uratke. No, čini se da je, nažalost, redoslijed događanja u Agrokoru toliko predvidljiv da je čak i moja malenkost iskazala kakvu-takvu umješnost predviđanja.
Prvi citat najbolji je komentar jučerašnjeg, recimo tako, agresivnog otvaranja pregovora s izvanrednim povjerenikom Vlade u Agrokoru od strane Marice Vidaković, prokuristice Kraša koja bi u privremenom vjerovničkom vijeću trebala predstavljati interese dobavljača. Jučer je Marica Vidaković demonstrativno poderala nekakav papir pred novinarima te je, pojednostavljeno prepričano, najavila da će za blagdane zagorčavati život Anti Ramljaku jer je njegov prijedlog arhitekture nagodbe vjerovnika neprihvatljiv dobavljačima. Iako Marica Vidaković nije željela pojasniti bit zamjerki dobavljača, kasnije smo vrlo brzo doznali o čemu se zapravo radi te sam se trenutačno prisjetio što sam napisao samo 24 sata ranije: “… interesi pojedinih grupa tražbina sukobljeni su baš kao i interesi pojedinih vjerovnika. Ono što odgovara razlučnom vjerovniku s pravima na nekretnine nema nikakve veze s do jučer dobrim kolateralima na dionice, a kamoli s interesima svih onih koji su pristali na igru izdavanja tzv. financijskih mjenica. Svi su na svoj način posuđivali novac Ivici Todoriću pa će čak na ljudskoj, psihološkoj razini mnogima biti teško prihvatiti da će jedan od njih trojice dobiti 100 posto, drugi samo dio, treći gotovo ništa. Moramo očekivati džumbus emocija u kojem iracionalne odluke često postavljaju pravila igre.” E upravo tako treba čitati i jučerašnju gestu Marice Vidaković.
Nepomirljivost interesa vjerovnika jest ekstremno osjetljivo pitanje o kojem će ovisiti uspjeh nagodbe i budućnost Agrokora. Ako svi vjerovnici, ne samo dobavljači, krenu s pozicija rovovskog rata, bez volje za stručnom raspravom i iskrenim interesnim dijalogom, rastu izgledi za stečaj Agrokora, rasulo i opće teške gubitke. Ono što treba očekivati u sljedećoj fazi jest povećanje razlika između samih dobavljača i to na dva načina. Prvi način: oni koji shvaćaju da će otpisi za njihovu kategoriju nužno biti viši od 15 do 25 posto sve više će se osjećati kao realisti koji su postali taoci onih koji su iracionalni ili su pak u toliko lošem stanju da zapravo ne mogu pristati na bilo kakav otpis. I drugi način: s obzirom na to da pravna logika ukazuje na namiru tražbina po pojedinim tvrtkama iz sustava Agrokora, jasno je da će se diferencirati oni dobavljači koji su pretežito “zaglavili” u Konzumu ili Tisku, od onih koji imaju stara potraživanja prema sastavnicama Agrokora sa svjetlijim poslovnim perspektivama odnosno onima koji mogu računati s višom razinom održivosti duga. OK, treba pričekati i vidjeti hoće li dobavljači uspjeti preokrenuti cijelu pripremu nagodbe Ramljakovih stručnjaka te realizirati ideju namire potraživanja iz Agrokora kao cjeline, ali čak i u tom, ne baš izglednom, slučaju otvara se pitanje reakcije ostalih vjerovničkih skupina koje, za razliku od dobavljača, od Agrokorova kolapsa nisu dobivali svoj novac. Uostalom, kako bi dobavljači prošli da je prošao stand-still aranžman?
Toliko o jučerašnjem “otvaranju pregovora” a la Marica Vidaković. Što se pak tiče drugog autocitata koji sam spomenuo na početku ove kolumne, podsjećam da sam još 9. studenog imao potrebu postaviti pitanje zašto nam uopće služi Hanfa ako još pušta trgovinu dionicama tvrtki iz Agrokorova sustava. Ocijenio sam to kao “… najgrotesknije nečinjenje Hanfe u dosadašnjoj povijesti te već poslovično problematične institucije”, te poručio: “Procjena Hanfe da je OK pustiti trgovinu dionicama Leda i Jamnice konačni je dokaz da su ljudi koji vode tu instituciju potpuno nezainteresirani za smisao postojanja nadzornog tijela koje vode te je nevjerojatno da će, izgleda, u svojim foteljama mirno dočekati kraj mandata. Opće je poznato da je Agrokor propao pod teretom dugova… Ledo i Jamnica su pak tek dijelovi propalog koncerna u kojem je u potpunosti “spržen” kapital, on je, štoviše, negativan. Dionice (equity) tu više ne mogu imati vrijednost, pogotovo ako i manje upućeni već govore o debt-equity swapu, tj. o zamjeni dugova za kapital“.
Pojasnio bih da sam drugi put u jednom tekstu citirao samog sebe jer se jučer Zagrebačka burza pozvala na napis Indexa čiji su novinari sasvim dobro shvatili kako se iz Ramljakove preporuke za strukturu buduće nagodbe može iščitati potpuni otpis vrijednosti za postojeće udjeličare u Agrokoru te su stopirali trgovinu dionicama tvrtki iz sustava Agrokora. Pa naravno. Nema veze što sam prije više od mjesec dana osobno vapio da to prepoznaju i oni koji su to morali prije Burze; Hanfa, institucija u kojoj su se opet odlučili praviti mrtvi. Nema čak niti veze to što smo u Jutarnjem u međuvremenu nekoliko puta objavili stručne analize koje su pokazale da je stari dionički kapital nestao. Ne radi se ovdje o medijskoj sujeti. Mi imamo dva puno ozbiljnija problema:
Ako regulatorno tijelo, Hanfa, mrtvo hladno pušta da razni profiteri hvataju tzv. veće budale kako bi im uvalili dionice insolventnih tvrtki s potpuno neizvjesnom sudbinom, onda imamo sustav koji legalizira obmanu, a to je poprilično zastrašujuće.
Ako je pak razina općih znanja u Hanfi, brokerskim kućama i u dijelu investicijske javnosti o stvarnom ‘potencijalu’ dionica insolventnih pravnih osoba na takvoj razini da doista vjeruju u mogućnost neke naročite zarade, onda mi kao društvo nemamo naročite šanse realizirati nagodbu za novi Agrokor. U ovo drugo ne vjerujem, samo jako ozbiljno sumnjam u Hanfu. I to već jako dugo.