POBJEDNICI I GUBITNICI

DVA PLENKOVIĆA. KOJI JE PRAVI? Kad je u HDZ-u primirje, premijer zvuči kao kod Šprajca. Ali, čim ga malo izazovu, pokaže sasvim drugo lice

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 16.11.2019. u 15:41

RTL

Koliki je, prema tome, put od premijerove uvjerljivosti, to jest samouvjerenosti, do nesigurnosti i verbalne agresije? Vrlo je kratak. Taj prostor jednak je distanci na koju se Plenković uspio odvojiti od svojih najljućih izazivača u HDZ-u

Večernjim intervjuom na RTL-u, u terminu prije spavanja, predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković mogao je pridobiti i neke nove fanove jer su ga eventualno uspjeli doživjeti kao uravnoteženog, umjerenog, snalažljivog političara, takvog koji savršeno jasno vidi ciljeve i potpuno im se mirno približava, otporan na sva protivljenja i izazivanja.

Predsjednik Vlade kojega se ne da isprovocirati, predsjednik koji odgovara na svako neugodno pitanje, premijer koji iznosi i objašnjava konkretne pozitivne rezultate, koji se autoritativno, a opet ne autoritarno, postavlja prema svima koji bi ga željeli politički pobijediti.

Bez gorčine i znojenja. Premijer fajter - zapravo jedan malo drukčiji Plenković od onog kakvog je većina građana bila izabrala i kako je, uostalom, on sam performirao veći dio ovoga svog trogodišnjeg upravljanja strankom i državom.

Nije taj njegov zapaženi nastup bio prvi trenutak kad je Plenković mogao početi skupljati obožavatelje ili barem odobravatelje i izvan spektra svoje političke obitelji, kako on to voli reći. Oni neskloni HDZ-u primijetili su ga i toliko puta ranije, a posljednji put ovog tjedna kad je naredio da se iz HDZ-a, uz nekakvu formalnu brzu proceduru, izbace nebitni članovi koji su govorili gluposti po zatvorenim grupama na pametnim telefonima.

Nekima je to bilo dovoljno da zaključe čak i to da je Plenković odlučio zauvijek stati na kraj govoru mržnje te da ga u tome javno podrže i ohrabre kao da je, ne daj Bože, izbacio Đakića, a Culeju izdao posljednju opomenu pred isključenje. Kao da je nadvladao najveće ometače svoje vladavine, od Brkića, preko Penave, do Stiera i Kovača.

Dijelu birača i inače su važnije geste nego potezi, pa se Plenković za taj dio glasova niti ne treba boriti naročitim uvjeravanjem da su mu reforme uspješne, a rezultati dalekosežni. Dovoljno je da ih je učvrstio u mislima da će ili da već jest “normalizirao HDZ”, što god to značilo.

Plenković je, reklo bi se, našao neku mjeru da zadovolji jedan dio birača koji nikad nije sklon HDZ-u.

No, rezultat se podvlači na kraju: je li taj “skulirani” čistač HDZ-a time postao išta atraktivniji ili išta prihvatljiviji onima o kojima ustvari ovisi njegova politička budućnost, biračima HDZ-a i dalje prema desnom spektru? Uz to uvijek ide otprilike ovakav odgovor racionalnih pratitelja politike: HDZ nikad nije rušio svojeg predsjednika dok je na vlasti.

Nije, no premijer Plenković garantirano je na vlasti još samo godinu, koliko je ostalo do parlamentarnih izbora, s tim da bi plovidba do tog termina, ako je suditi prema vjetrovima s kraja godine, mogla odsad pa sve do mirne luke izazivati teške mučnine i morske bolesti. Klimanje Plenkovićeva čardaka, na koji se popeo ne kako bi bolje vidio Hrvatsku, nego kako bi pobjegao od unutarstranačkih problema, taj dosadni potres ne staje ni jednog tjedna.

Čak i kad se čini da je stvar riješena, uskoro izbije novi problem, od imovinskih kartica njegovih ministara, preko nesuglasica u vezi s proračunima, štrajkova i prijetnji štrajkovima, referenduma i prijetnji referendumima do GUP-a i raznih drugih vrsta gupiranja unutar neopisivo razvedene vladajuće koalicije. Uvijek se u ulogama destabilizatora naizmjenično javljaju manje-više isti protagonisti, jedan tjedan HNS, drugi tjedan Bandić, treći tjedan Penava, četvrti Đakić, i tako redom. Obavezno naprave i neku pauzu da se premijer može opustiti i da stigne dati miran, racionalan i dojmljiv intervju, na primjer na RTL televiziji.

Takav intervju nakon kojega će se dio javnosti s podlogom pitati: pa što nam, pobogu, fali s ovim racionalnim, neradikalnim, obrazovanim, sistematičnim, upornim, civiliziranim čovjekom na čelu države? Pa pogledaj samo tog Kolakušića, Milanovića ili Anku Mrak-Taritaš, nije li im on po svemu superioran?

Gle ga kako lijepo govori, brzo misli i neradikalno djeluje. Pa ništa mu ne nedostaje... osim jedne sitnice: taj političar nije baš zaposlen u službi reformskog preokreta na korist svih građana, jer velikih reformi jednostavno nema, nego na poslu čuvara nadrealno velikog kompromisa. Taj drugi posao, kojemu se ne trebamo svi veseliti, ne traži od obavljača ni viziju, ni odvažnost ni čvrstinu, nego dobre živce i još bolji želudac.

I istina je: HDZ ne ruši svoje predsjednike dok su na vlasti, ali HDZ buši svoje predsjednike i dok su na vlasti.

Plenković je stoga i dalje prije svega izvrstan semafor stanja u HDZ-u: kad je tamo primirje, onda on zvuči i govori kao kod Šprajca u RTL Direktu. Čim ga opet malo izazovu, postaje ljutit, ciničan i nemiran. Vrijedi samo slušati i gledati premijera i sve se zna o ovotjednom stanju u HDZ-u: tko je doli, a tko gori ustaje. Hrvatska kao talac neriješenih odnosa u HDZ-u, premijerovo raspoloženje kao zrcalo relacija na desnici i desnom centru.

Koliki je, prema tome, put od premijerove uvjerljivosti, to jest samouvjerenosti, do nesigurnosti i verbalne agresije? Vrlo je kratak. Taj prostor jednak je distanci na koju se Plenković uspio odvojiti od svojih najljućih izazivača u HDZ-u.

Bit će da se radi o jednom milimetru.

Izdvajamo