Iako je jedna od najčešće korištenih riječi u opisivanju karakternih osobina, pojam karizme postao mi je jasan tek kada sam se našla u istoj prostoriji s Tonyjem Blairom. Tijekom filmskog festivala u organizaciji njegove organizacije za promicanje vjerske tolerancije, Tony Blair došao nas je pozdraviti. Čovjek srednjeg rasta i poznatog osmijeha Cerigradskog mačka iz “Alise u zemlji čudesa” ispunio je prostoriju poput svjetlosne kugle koju je bilo nemoguće ignorirati. Kada mi se obratio šarmantnom doskočicom da “kad vidi novinarke, žali što nije postao novinar, a ne premijer”, čitav sam dan lebdjela na krilima pažnje bivšeg premijera. Nisam jedina. Moj prijatelj David Folb, inače gorljivi konzervativac, ispričao mi je da se jednom prilikom Tony Blair našao u pubu u engleskoj pokrajini Kent. Kako je sjedio sam za stolom, a David je bio u društvu nekolicine prijatelja, pridružio im se za stolom. “Svi za stolom su bili torijevci, neki od njih čak pokrovitelji Konzervativne stranke. Ni jedan od nas nije mogao podnijeti Tonyja Blaira i njegovu politiku. No, do kraja večeri toliko nas je sve očarao da bismo vjerojatno svi glasali za njega da nam je netko pružio glasački listić”, prisjeća se David. Koju godinu kasnije ponovno sam srela Tonyja Blaira, u liftu njegovih ureda u Mayfairu. I ovaj je put bio susretljiv i nasmijan. I ovaj je put izveo šarmantnu doskočicu, onu istu koju sam čula prije tri godine. Kada sam isto podijelila s prijateljicom koja je više od deset godina radila za britanskog premijer, samo se nasmijala: “To je Tony. Samodopadan, ali otrcan. On je najveći egocentrik kojeg sam ikada upoznala. Nesnosan je. Pritom je najgenijalniji tip kojeg sam ikada srela.”
Tijekom deset godina karijere političke novinarke susrela sam nekolicinu karizmatika: lidera, palih lidera, lidera u nastajanju. Izredalo se tu sjajnih anegdota: premijer Azerbajdžana koji je izvodio folklor na vjenčanju svoje kćeri, utemeljitelj turskog Cipra koji je tijekom svog posljednjeg intervjua na samrtnoj postelji tražio da ga poljubim na odlasku. Nekoliko dana prije nego što je postao najneizgledniji predsjednik u modernoj povijesti SAD-a, Donald Trump, u društvu svoje supruge Melanije, došao nas je pozdraviti za ručkom, a David Cameron toliko je kasnio na presicu zbog prometne gužve da ga je nagovorio da se iz parlamenta u hotel Savoy zapute podzemnom.
Uočila sam da, bez obzira na porijeklo i političku vokaciju, svi lideri imaju nešto zajedničko: veliki su egocentrici, samodopadni daveži. Ljude s kojima se druže doživljavaju kao publiku kojoj mogu iznositi svoje genijalne ideje bez potrebe da čuju njihovo mišljenje, osim ako ono nije hvalospjev njihovim činovima i idejama. Da nije drugačije, teško da bi uspjeli u pozivu čiji je osnovna misija uvjeriti ljude da su najbolje što čitava jedna nacija može ponuditi. Jedan od najkarizmatičnijih egocentrika koje sam srela je Imran Khan, bivša sportska zvijezda i naširoko poznati plejboj, koji je ovaj tjedan izabran za premijera Pakistana.
Priča o Khanu toliko je sjajna da zaslužuje ekranizaciju na Netflixu - dečko iz ugledne pakistanske obitelji odlazi u London na studij, gdje postaje zvijezda kriketa i najveći zavodnik u gradu da bi se naposljetku vratio u Pakistan, domovinu kojoj je donio pobjedu na Svjetskom prvenstvu u kriketu. U visokom društvu Londona pronalazi najpoželjniju nasljednicu - kći aristokratkinje po kojoj je nazvan njegov omiljeni privatni klub i milijardera - i, preobraćenu na islam i pakistansku tradicionalnu odjeću, dovodi je u Lahore.
Potom više od dva desetljeća posvećuje jednom cilju: da stane na čelo Pakistana. Tijekom godina koliko poznajem Imrana, svako naše druženje na neki je način bio njegov politički performans. Za stolom Imran govori, ostali slušaju. U trenucima kada sugovornike obasipa pažnjom, oni ne mogu a da se ne osjećaju počašćeno.
Iako mu se to ne bismo usudili reći, Imranova misija nerijetko se činila kao utopija. Miljenik Londona, plejboj koji je godinama punio tabloide, ne pripada na čelo jedne od najtradicionalnijih islamskih država na svijetu, zar ne? Imran Khan dokazao je suprotno.
Već sam danima dobre volje zbog njegova uspjeha. Ne samo zato što je kul poznavati premijera Pakistana nego i zato što doista mislim da će Pakistancima biti dobar premijer.
U mnoštvu medijskih napisa koje pronalazim ovih dana osobito me zabavilo izlaganje njegove bivše supruge Reham Khan, koja je upozorila svoje sunarodnjake da je Imran egocentrik koji misli da je Bog. Nije li svaki lider barem malo opijen osjećajem božanskog poslanja!?! Nevolja je u tome što nam Twitter i koncept 24-satnih novosti koje vrište na zaslonima naših mobitela i kada to doista nije potrebno odvraćaju pozornost od bitnog. Hoće li osoba na čelu države biti državnik, ne određuje nužno njegova skromnost, uređena obiteljska situacija ili je li ugodna osoba. Iako polažemo pravo na njih, malo je vjerojatno da će se ikada pojaviti za našim stolom. Pakistanci u novom premijeru imaju obilje tabloidnog materijala i među bivšim poznanicima i ljubavnicama mogu pronaći obilje izvora za vruće naslovnice. Ovo je sjajno doba za kolege diljem svijeta: u Francuskoj imaju predsjednika koji je oženio vršnjakinju svoje majke, u SAD-u starlete govore o seksualnim iskustvima s aktualnim predsjednikom, a u Ujedinjenom Kraljevstvu čitav je politički vrh na trenutke komičan. Generacije lidera prije aktualnih imali su olakotnu okolnost da je bilo nemoguće pratiti svaki njihov korak.
Osim što je bio možda najbolji premijer kojeg su Britanci ikada imali, Winston Churchill bio je poznat po svojoj nesnosnoj naravi. Bio je toliko arogantan i neljubazan da je većina stranačkih kolega jedva podnosila biti u društvu s njime. Ipak, pokazalo se da za njegovu istinsku misiju ljupkost niti nije bila nužna.
Malo je vjerojatno da će Imran Khan moderni Pakistan voditi mudrošću svojeg ideala Muhameda Džinaha ili da će se Theresu May pamtiti kao žensku verziju Churchilla. Ali, ako se na trenutak ne odmaknemo od opsesije instant-gratifikacije i trenutnih rješenja i ne ostavimo li se nacionalne debate o tome je li predsjednica trebala zagrliti Luku Modrića ili nije, nikada nećemo imati prilike saznati prave potencijale naših lidera, bez obzira na njihove karakterne nesavršenosti i nekonvencionalne životne priče.
Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.