Nakon izbora u SAD-u i Brexita te rasta nekonvencionalnih stranaka u Europi, populistički val raste s obje strane Atlantika. Populizam je revolucionarni pokret, ali, za razliku od svojih prethodnika iz 20. stoljeća, kao što su fašizam ili komunizam, izbjegava nasilnu pobunu i podržava demokratsku zamjenu sadašnjih vlada. Tradicionalne i stranke središnje matice moraju izvući pouku iz rasta populizma, a ne samo osuđivati taj fenomen i ridati nad gubitkom izbora. Konačno, populizam može pridonijeti demokratskom razvoju ukazujući na pukotine, frustracije i propuste u zapadnim društvima i uvodeći nove igrače u politički proces, nanovo povezujući političare s narodom i potičući birače da gledaju politiku kao odgovornu dužnost svakoga građana. U suštini, populizam ima dvije komponente: antielitizam i nativizam.
Prvi element je manifest antiestablishmentskog pokreta pobune političkih formacija koje tvrde da predstavljaju obespravljene obične građane. Drugi element postavlja usko definirane interese nacije iznad svih međunarodnih obveza. Populizam je, kad je riječ o ekonomiji, u pravilu protekcionistički, traži jačanje nacionalne ekonomije te dovodi u pitanje principe globalizacije i slobodne trgovine. Naginje političkoj izolaciji tražeći jačanje i obranu nacionalnog suvereniteta od restrikcija međunarodnih institucija i regionalnih saveza. I u pravilu je kulturno konzervativan te traži obranu nacionalnih tradicija od globalnog multikulturalnog stapanja.
Međutim, osim tih bazičnih sličnosti, populizam se može stopiti s različitim ideologijama i njegove se politike razlikuju od države do države u Europi. Populizam može biti autoritaran ili demokratski. Moderni desničarski populisti, za razliku od radikalnih desnih prethodnika, tvrde da brane narodnu demokraciju od korumpiranih i elitističkih vlada. Vode kampanju protiv liberalizma protiveći se sekularizmu koji nameće država i onome što se doživljava kao devijacija od tradicionalnih društvenih normi. S druge strane, populisti mogu tvrditi da oni zapravo brane liberalizam protiveći se imigrantima koji ne toleriraju liberalizam, kao što su ultrakonzervativni muslimani. Nizozemska Slobodarska stranka i njezini ekvivalenti u Austriji i Danskoj tvrde da oni promiču ljudska prava nasuprot antidemokratskom islamističkom naletu.
Populizam lokalno može biti etnonacionalistički ili primarno ksenofoban, ali ne nužno prema različitim manjima koje na tom teritoriju borave dulje vrijeme. Sadašnji desničarski populisti ne žele etničke manjine definirati krivcem na rasnoj osnovi, nego se fokusiraju na nove imigrante koji navodno oduzimaju poslove i vladine beneficije autohtonom stanovništvu te podrivaju nacionalni identitet. Primjerice, jedan od ključnih aktera kampanje za Brexit bila je Stranka za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) koja traži obuhvatna ograničenja za imigrante, ali nema eksplicitno rasnu platformu u britanskom društvu koje je bogato raznim rasama.
Ekonomski, populizam može nuditi državno-ljevičarske ili laissez-faire desničarske recepte. Točka okupljanja je protivljenje ekonomskom establishmentu, posebice velikom biznisu i multinacionalnom poduzetništvu koji su optužuju za ograničavanje domaće konkurencije ili uništavanje radne klase prebacivanjem industrije u druge zemlje. Ljevičarski populizam traži ekstenzivnije redistributivnu ekonomiju s visokim porezima za bogatije i većom ulogom vlade, a desničarski populizam traži porezne olakšice za poslovanje i deregulaciju kako bi se stimulirala nacionalna ekonomija. Te sličnost i razlike su bile razvidne tijekom američke predsjedničke kampanje između "progresivaca" ljevičara Bernieja Sandersa i skupine "Amerika prvo" desničara Donalda Trumpa.
U međunarodnoj areni europski populizam može biti antiamerički i proruski ili obrnuto, ali može se protiviti istodobno i ruskom i američkom utjecaju te naginjati nacionalnoj neutralnosti. Nekoliko zapadnoeuropskih populističkih stranaka, bilo ljevičarskih ili desničarskih, nastoji ograničiti američki angažman smatrajući ga oblikom ekonomske dominacije i "kulturnog imperijalizma". Stoga neke od tih skupina podržavaju Trumpovo predsjedništvo ne samo zato što je dalo poticaj izbornoj pobjedi populizma, nego i zato što vjeruju da će Trumpova Bijela kuća smanjiti utjecaj SAD-a u europskim poslovima i podržati rastakanje EU. Populisti mogu biti anti-EU i pro-NATO ili mogu odbacivati oba međunarodna saveza, doživljavajući ih skupim i neprihvatljivim ograničenjima nacionalnog suvereniteta. Kad je riječ o Srednjoj i Istočnoj Europi, stranke koje naginju populizmu u Poljskoj i Mađarskoj traže smanjenje uloge EU u domaćim pitanjima, ali ne podržavaju napuštanje NATO-a. Nasuprot tome, nacionalistički populisti u Bugarskoj i Srbiji vide Rusiju kao svoga patrona i protive se NATO-u.
Tijekom razdoblja raširenih antiestablishmentskih osjećaja ne može se predvidjeti trajnost populističkog vala u Europi i SAD-u. Međutim, svaka vlada koja je izabrana na otvoreno populističkoj platformi, u konačnici će biti ocjenjivana prema svojim ekonomskim rezultatima prije nego prema političkoj retorici. Uistinu, ako uspije zadržati vlast, njezina žestoka antielitistička pozicija i ekspanzivna ekonomska obećanja dana tijekom izborne kampanje zahtijevat će veća postignuća nego od nepopulističke administracije. Bez znatnoga ekonomskog uspjeha neki bi populisti mogli jače naginjati prema etnonacionalizmu i rasizmu koji stvara podjele. U takvim bi se okolnostima populizam mogao preobratiti u izravnu prijetnju demokraciji i međunacionalnom suživotu. Treba stoga imati na umu iskustva utjecaja populizma na razvoj demokracije ili bi se ona mogla ponoviti u još revolucionarnijoj i destabilizirajućoj formi.