Treba li Hrvatska uz obnovljive izvore graditi nove elektrane veće snage na ugljen ili na plin, pitao sam proljetos Ivicu Jakića. I od tog izvrsno upućenog hrvatsko-švicarskog stručnjaka za energetiku dobio prilično iznenađujući odgovor: “Da li elektrane na ugljen ili na plin, to nije pravo pitanje; Hrvatska mora graditi ‘pametne’ elektrane”.
Sjetio sam se toga u utorak kad se pronijela vijest da je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja dalo suglasnost na Prostorni plan Istarske županije, koji na lokaciji termoelektrane Plomin za blok C, zamjeni za blok 1, predviđa korištenje prirodnog plina, a ne više ugljena.
Čini se da je danas u svijetu sve “pametno”, od pametnih telefona, preko pametnih automobila i pametnih zgrada, do pametnih gradova i pametnih elektroenergetskih mreža. No kakve su to pametne elektrane? Možda ćemo to bolje razumjeti ako najprije kažemo kakve su to “nepametne” elektrane.
Najbolji primjer takve je TE Plomin na ugljen, s dva bloka. To su golemi kotlovi u kojima sagorijeva mljeveni ugljen i proizvodi se vodena para. Kad se ti kotlovi potpale i zagriju, oni punom snagom bukte dan i noć i po deset mjeseci u godini neprekidno. Snagu kojom rade i količinu struje koju proizvode mogu mijenjati vrlo malo, do deset posto, i vrlo sporo.
Te elektrane osiguravaju bazni napon, jednako struje danju i noću, i kad je potrošnja minimalna i kad je maksimalna. No u posao su im se umiješali obnovljivi izvori poput elektrana na vjetar i sunce, čiju struju elektroenergetski sustav po sili zakona mora preuzeti, kupiti i proslijediti potrošačima bez obzira na rad svih ostalih elektrana. A kako se Plomin ne može gasiti, struja iz vjetroelektrana se mora ili nekako pohraniti ili prodati preko granice.
“Pametna” bi elektrana, međutim, “promatrala” kako puše vjetar i kako sije sunce, i kad bi zaprijetila bonaca ili bi sunce zašlo za oblak, pa bi iz tih obnovljivih izvora struja prestala dotjecati, pametna bi se elektrana palila i u manje od pet minuta nadomjestila bi struju koja bi nedostajala. A takvo nešto ne mogu kotlovi, bilo na ugljen bilo na plin, to mogu ili akumulacijske hidroelektrane (obične i reverzibilne) ili elektrane s generatorima koje pokreću “mlazne” turbine, vrlo nalik onima koje koriste mlazni zrakoplovi.
Zadnji vrisak te tehnike su plinsko-parne termoelektrane s dvije turbine, jednom pogonjenom na prirodni plin, i drugom pogonjenom vodenom parom koju usput proizvodi plinska turbina. One su u električnu struju i toplinu u stanju pretvoriti čak do 60 posto energije sadržane u prirodnom plinu. Ali, što je jako važno, plinsko-parne (ili kogeneracijske) turbinske elektrane mogu se paliti i gasiti i svakog dana.
U Europi samo je jedna takva “pametna” elektrana, ona E.ON-ova u bavarskom gradiću Irschingu, a koristi revolucionarnu Siemensovu turbinu SGT5-8000H.
O elektrani na ugljen u Plominu više ne treba trošiti riječi, no Hrvatska elektroprivreda, vlasnik lokacije na kojoj se nalazi TE Plomin, mogla bi se opredijeliti i za gradnju klasične nove termoelektrane na prirodni plin. No s malom iskoristivošću (samo 33 do 36 posto) i nepovoljnim odnosom cijene prirodnog plina i struje na tržištu ta se elektrana ne bi isplatila niti bi mogla dobiti europsku potporu. Također, s pojavom vjetroelektrana, solarnih elektrana i elektrana na biomasu, koje sve imaju pravo prvenstva pristupa mreži dalekovoda, pitanje je koliko bi ona imala prilike raditi.
Drugo je pitanje otkud plin za novu plominsku elektranu, a taj je problem, kao i eventualno naknadno zbrinjavanje stakleničkog plina, zajednički i za klasičnu i za pametnu plinsku elektranu. Hrvatski magistralni plinovodi dovoljnog su kapaciteta da bi mogli transportirati plin do Plomina, ali plin bi se morao uvoziti, plinovodima (zasad samo iz Afrike ili Rusije), ili preko LNG terminala (koji, ako je plivajući, uopće ne mora biti privezan na Krku).
Još donedavno vjerovalo se da će klasične plinske elektrane postupno i u Europi, kao što se to dogodilo u Sjedinjenim Državama, istisnuti elektrane na ugljen pa da će i potražnja za prirodnim plinom za pogon tih elektrana jako porasti. Tim više što one ne proizvode šljaku i pepeo, a stakleničkih plinova emitiraju upola manje nego “ugljenare”. Ali zanimljivo je da se dogodilo obrnuto.
Prema studiji briselskog think-tanka CEPS-a od prije dva mjeseca, u 2010. i udjel plina i udjel ugljena u proizvodnji struje u Europi bio je 24 posto. No do 2014. udjel ugljena je porastao na 27 posto, a udjel plina se smanjio na 17 posto. Pritom je i potrošnja prirodnog plina u europskim elektranama 2010. godine doživjela vrhunac sa 154 milijarde prostornih metara (bcm), da bi lani pala na 94 milijarde (za usporedbu, Hrvatska ukupno troši manje od tri bcm plina).
No stvari bi se mogle bitno promijeniti jako brzo. Udruga europskih operatora plinskih mreža ENTSO-G predviđa da će potrošnja plina u europskim elektranama do 2035. porasti na 167 do 232 bcm, koliko očekuje i Eurogas, s tim da će udjel plina u proizvodnji struje narasti na 33 posto, a ugljena pasti na 6 posto. Obnovljivi izvori davat će tada Europi 44 posto ukupne električne energije. “Ali, to treba uzeti sa zrnom soli”, pišu CEPS-ovi analitičari. “Tako drastična promjena s ugljena na plin neće se dogoditi bez velikog porasta cijene ugljika ili bez snažne političke volje…”
Očito, ni plinske elektrane nisu bez rizika i problema. I za one “pametne” pitanje je hoće li imati prilike dovoljno raditi i proizvoditi. No one imaju jednu golemu prednost: najviše novca svom vlasniku mogu donijeti kad služe kao pričuva obnovljivim izvorima; one mogu zaraditi najviše kada - ne rade!