Ako još niste primijetili, već je prošlo mjesec dana Nove godine. Da, vrijeme brzo ide. Za samo dva tjedna bit će mi godišnjica zaruka. Iako sam odmah rekla Charlesu da ne želim biti jedna od onih koja je zaručena 10 godina, čini se da ću ipak postati. Postoji mnogo faktora. Nemam sindrom zvijezde pa da, kao, ekskluzivno skrivam detalje svojeg vjenčanja niti mislim da je to bitno. Iskreno, uvijek su me živcirali slavni koji, kao, skrivaju i onda nakon što se vjenčaju prodaju fotke novinama. Ili sakrij ili nemoj skrivat’, totalne gluposti. K’o da su naša estradna vjenčanja nešto bitno za svijet. Pa ću se odmah baciti na svoje vjenčanje i zašto se neće dogoditi ove godine. Prvo nisam znala odakle da krenem. Nama su obitelji na drugim krajevima Europe. Iako sam u glavi imala neki datum, a taj datum je bio rođendan mojeg tate, imala sam dosta vremena da sve isplaniram i napravim, ali nisam. Moja prva ideja je bila da vjenčanje bude na Braču u Sutivanu. Odabrala sam Sutivan jer sam tamo provela cijelo svoje djetinjstvo i moj tata je tamo slavio svaki svoj rođendan, 20. 8. Budući da mojeg tate više nema, mislila sam da bi bilo super da bude na taj datum tako da nekako svojim duhom bude prisutan pošto mu je Sutivan bio najdraže mjesto. Međutim, da prijeđemo preko te “tužne” priče. Kada sam prošlo ljeto došla u Sutivan, već sam naišla na probleme. Prvo, hotel u kojem sam sve zamislila da će se sve desiti je ispao iz priče jer je u to vrijeme i dalje sezona pa se tamo vjenčanja ne mogu održavati zbog drugih gostiju. Iako sam napomenula da bi naši gosti okupirali cijeli hotel, neki drugi gosti su već godinu dana unaprijed rezervirali svoje sobe i ajmo reći da mi je plan propao u vodu, a ja rijetko kada imam plan B jer sam tip koji si zacrta A i ne odustaje. Kasnije smo shvatili da, eto, ni letovi vjerojatno neće biti mila majka iz Engleske te da bismo gostima nabili popriličan trošak svojim “događajem”. Iako se Sutivan činio idealnom prilikom za sve jer bismo nakon vjenčanja svi ostali ljetovati ili bismo otišli posjetiti Split ili Dubrovnik, sve je nekako postalo prekomplicirano, a ja ne volim komplicirati. Onda mi je sinula ideja da se skroz odmaknem od obale i prijeđem na kontinent pa sam tako imala idiličnu sliku Plitvica i zamišljala neku bajkovitu priču, ali sam potom opet morala razmišljati o prijevozu i smještaju. Čim mi jednostavna formula postane matematička kobasica, izgubim volju. Snizila sam standard kada sam odlučila da se sve desi u Zagrebu. Mislila sam si da je odličan izbor jer svi mogu direktno letjeti u Zagreb. I moji s mora i njegovi iz Engleske. Našla sam idealnu lokaciju za to i čak smo je Charles i ja otišli pogledati i raspitati se o svemu. Žena koja vodi lokaciju bila je jako pristojna, obećala je da će nam poslati sve na mail, ali naravno nije se više javila niti je išta poslala i, iskreno, već mi je Hrvatska postala naporna kao bilo kakva ideja jer je nemoguće išta dogovoriti.
Mami sam obznanila da će se desiti sve u Zagrebu, na što je cijela moja obitelj dobila živčani slom. Kao kud baš usred ljeta Zagreb i zašto bi se baka i dida tlačili gore dolazit’, zaboravljajući da jedna cijela obitelj iz Engleske će se tlačiti do Hrvatske ovako i onako. Shvatila sam u tom trenu da su vjenčanja isključivo za druge ljude. Znala sam da će mi to postati takav stres da ću nakon tog dana odahnuti od napora, a ne biti sretna jer je to, kao, moj dan. Em vjenčanica nenormalne cijene, em cipele, odijelo, hrana, piće, zabavnjaci, smještaj i sve ostale pizdarije. Zašto? Čemu? Nisam nikad bila neka curica koja je sanjala o svom vjenčanju niti mi je to bilo nešto bitno. Svi su mi rekli ako ne budem imala svadbu da ću požaliti. Požaliti što? Desetke tisuća kuna koje nisam potrošila? Charlesu sam već rekla da najradije ne bih ništa. Da, ako se želimo vjenčati, da odemo matičaru i potpišemo papir te onda sav taj novac od vjenčanja potrošimo na medeni tromjesec.
Možemo nabaciti neko malo druženje s obiteljima, ali nikakve pompozne vjenčanice i parade. Njemu se ideja, naravno, ne sviđa nimalo jer je on, eto, jako tradicionalan i on misli da svaka žena treba imati lijepo vjenčanje, a tu, naravno, onda upadaju i naše majke koje žele to doživjeti. I što da vam kažem sada na sve to. Meni se iskreno ne da ništa od toga. Sad shvaćam ljude koji ostanu zaručeni deset godina. Planiranje vjenčanja ti sigurno oduzme toliko. Treba se psihički pripremiti na tu torturu. Na svim vjenčanjima na kojima sam ja bila mladenke su izgledale izmučeno. Trčkarale su uokolo, pokušavale sa svima pričati, na kraju bi se na medenom mjesecu odmarale od svih gostiju koji su ih iznapadali taj dan. Ako se mene pita, ja bih to odradila po brzom postupku. Hoćeš se udati za mene, hoću, ajmo. Nema se što sad tu puno filozofirati. Tako da se vjenčanje neće desiti ovo ljeto niti ove godine. Iskreno, ne mogu ni razmišljati o tome trenutno i kad mi netko spomene vjenčanje, digne mi se želudac od svega što sam nabrojala. Divim se onima koji to prežive jer ne mogu uopće zamisliti taj stres kada kreneš sa svime. Sada mi se idealno vjenčanje čini kao ono neko na Havajima. Samo muž i žena i matičar na pješčanoj plaži. Ako se mene pita, brak i jest upravo to. I tko zna, možda se vratim s nekog putovanja udana i znam da će se cijela familija naljutiti na mene zbog toga, ali, evo, ako im smeta, neka slobodno organiziraju moje vjenčanje umjesto mene ako im je to bitno jer ja zaista ne vidim kako će se to dogoditi. No, nikad se ne zna… možda jedne godine nađem vremena da sve organiziram i to proživim. A do tada, živjele zaruke.