Recep Tayyip Erdoğan pripada u političare koji jednostavno i razumljivo kažu što im je na duši - pa je tako ovih dana jasno rekao da su mu na duši nekadašnje turske granice, iz doba Osmanskog Carstva: danas Mosul, sutra tko zna, možda i Solin, gdje je dugo bila ukopana sultanova kći.
"Dođu neki neznalice pa nas pitaju: 'Kakav odnos možete imati s Irakom?' Te geografije o kojima sada govorimo dio su naše duše", rekao je Erdoğan u govoru u subotu, javno polemizirajući s iračkim premijerom Hajderom el-Abadijem. Očito, na njega se odnosio epitet "neki neznalica", kako se tankoćutno izrazio turski predsjednik.
S pravom ćete reći da je matična nacija odgovorna za svoju dijasporu: njezin etnički dio koji se stjecajem povijesnih okolnosti našao u granicama tuđe države, kao starosjedilačka manjina, ili koji se iselio pod pritiscima. Nas Hrvata ima starosjedilaca u Boki, Hercegovini i Bosni, ima nas iseljenih kroz prethodna stoljeća od Kosova preko Srbije, Rumunjske, Madžarske, Slovačke, Austrije do Italije, a matica nacija nam je nekima majka, nekima maćeha. Kad je riječ o posljednjim stoljećima - nema gdje nas nema, ali za nas je nadležna Matica iseljenika, ne više državna politika. A Hrvatska nije bila osvajačko carstvo. U Lisabonu sam sjedio u restoranu gdje su ure na zidu pokazivale točno vrijeme u svakoj od bivših kolonija, od Brazila i Angole do Macaoa i Timora; španjolska EFE pokriva vijestima sav hispanofonski svijet a France Presse frankofonski, francuska država i ratuje gdje je pozovu iz bivših kolonija (eno ih u Nigeru i Čadu, na primjer) - ali ne možemo ipak govoriti o interesnim sferama (tim više što je to sve megasfera Washingtona i njegove klijentele - ali to je druga tema).
Erdoğanove ambicije su veće. Ne zanima ga, barem zasad, kulturalna turkofonska alijansa (koja bi ipak sezala od Trakije do Istočnog Turkestana, Xinianga u kineskoj nomenklaturi), jer nije posrijedi kultura, nego osmanski imperij.
Süddeutsche Zeitung naziva to naprosto "neoosmanizmom" i kaže da to "danas nije više samo misaona konstrukcija kojom Turska kao ostatak Osmanskog Carstva želi ublažiti traumu nastalu zbog gubljenja značenja. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan stavlja svijet pred svršen čin. Turski tenkovi i vojnici su umarširali na sjever Sirije. U Iraku, Ankara protivno volji centralne vlade u Bagdadu ima logor za obuku boraca protiv 'ID'. Erdoğan jedva čeka poslati svoje vojnike i u bitku za Mosul koji je pod okupacijom 'ID'. Njemu nije toliko stalo osloboditi gradove i ljude od zla, nego hoće sudjelovati u razgovorima o uređenju Iraka poslije vladavine terora." Handelsblatt podsjeća da je u Turskoj "izvanredno stanje proglašeno za standard". U Njemačkoj - čiji teritorij nikada nije bio u osmanskim granicama - vide vraga: opasnost da "Erdoğan samodržac postane Erdoğan osvajač", kako bez dlake na tipkovnici piše Süddeutsche Zeitung. Taj list komentira da je "Erdoğan u svakom pogledu prešao granicu" i da je "otvoreno doveo u pitanje Lausannski ugovor iz 1923, kojim su utvrđene sadašnje granice Turske." Da ne zaboravimo, tim je ugovorom pod turski suverenitet vraćena zapadna Armenija i eliminiran samostalni Kurdistan, predviđen prethodnim Sèvreskim ugovorom tri godine ranije. Ambicije Turske da nepozvana sudjeluje u oslobađanju Raqqe i Mosula znače upravo cijepanje i opsjedanje kurdskog teritorija, faktičkoga u Siriji i juridičkoga u Iraku.
Turska, dakle, u tim nastojanjima nije legitimirana nekom turskom nacionalnom manjinom, nego svojim "povijesnim granicama", avanturističkim konceptom koji je nanio štete i Hrvatskoj, ali iza kojega u turskom slučaju stoji realna politika interesne sfere, "reosmanizacije", uplitanja u nekadašnji teritorij izvan kojega su u Hrvatskoj ostale samo "reliquiae reliquiarum" i ponešto Dalmacije koju je hrvatski kralj budzašto prodao Mlečanima.
Iako Grci dižu paniku, Turska još nije dovela u pitanje svoje evropske granice, navodno zaštićene Helsinškim ugovorom, ali ih je već bahato pogazila Rusija, aneksijom Krima, okupacijom dijela Ukrajine, a na slovo i duh OESS prezrivo pljucka i u našem neposrednom susjedstvu. "Rusi kroz Srpsku destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu", ocijenio je ovih dana i staloženi beogradski analitičar Boško Jakšić, koji se i po Aziji izvještio u dijagnosticiranju interesnih sfera.
Bosna i Hercegovina - mimo svoje volje, ponajprije mimo volje bošnjačke nacije (no ne bez svake njezine krivnje) - ponovo postaje kamen kušnje stabilnosti i mira u Evropi. Republiku Srpsku u tome podržavaju i neki Hrvati, pa i u Hrvatskoj, jačajući uvjete za rasplamsaj već zasijanog ekstremizma na samoj granici i Hrvatske i Unije.
A Zagreb, vjeran tradiciji, njeguje hrvatsku šutnju, koncentriran na antipartijske elemente.