Europska unija i dalje smišlja što bi sa zapadnim Balkanom, a na ključna pitanja ima više odgovora na ono što se neće dogoditi nego što bi se moglo dogoditi. EU ne može jamčiti Albaniji i Sjevernoj Makedoniji otvaranje pregovora. Ne zna što je Kosovo, je li to država kako misli velika većina država članica, ili nije, s obzirom na to da pet država EU ne priznaje Kosovo.
Unija ne zna hoće li imenovati posebnog izaslanika za zapadni Balkan, uza sve visoke i posebne predstavnike, direktore, posebne savjetnike i šefove odjela koje ima. Ne zna hoće li imati posebnog izaslanika za dijalog između Kosova i Srbije, proces koji bez konkretnih rezultata uz posredovanje EU traje već gotovo deset godina.
U EU svi znaju da u sljedećih pet do deset godina ni jedna država te regije neće u EU, ali nije u stanju reći kad bi uopće neka od njih mogla ući, čak i kad bi, nekim čudom, ispunila sve uvjete za to.
Jednom riječju, EU ne zna što bi i kada htjela učiniti na Balkanu. Nakon 20 godina floskule o “jasnoj europskoj perspektivi regije” više nemaju nikakav utjecaj, štoviše, djeluju ironično, a često i smiješno. I dok se EU bavi sobom i dvoumi oko Balkana, drugi zauzimaju taj prostor. Sve su aktivnije Turska i Rusija. Moskva preko Srbije i Srba u državama kao BiH, Kosovo i Crna Gora jača svoj utjecaj. Turska, čiju su ulogu do prije nekoliko godina pozdravljali iz Bruxellesa, sada igra drukčiju ulogu, jer ona više nije pouzdan partner Unije.
A Turski utjecaj ne raste samo u BiH, nego i u Srbiji i Albaniji. A to više nije ona Turska koja čini napredak prema postizanju europskih standarda, a zašto i bi kad joj je EU praktički zaustavila pristupni proces, bez snage da to i službeno odluči. Kina, kao što pokazuje primjer Pelješkog mosta, ne samo da povećava utjecaj, nego dobiva i poslove koje plaća Europska unija.
Udarac ugledu i utjecaju EU na Balkanu prije dva dana zadao je i američki predsjednik Donald Trump. Unatoč problemima kod kuće i sukobu s Iranom, Trump je uspio nagovoriti Srbiju i Kosovo da prvi put u više od 20 godina uspostave izravne aviolinije između zračnih luka Nikola Tesla u Beogradu i Adem Jashari u Prištini. Istina je da će te letove odraditi njemačka Lufthansa, ali svi to vide kao velik uspjeh.
Trump je odmah, u svom stilu, tvitao o toj “velikoj pobjedi”, a uslijedili su i pozdravi i čestitke sa svih strana. Najprije se oglasio NATO koji i dalje ima suverenitet nad kosovskim nebom i odlučuje tko može ući i izaći iz kosovskog zračnog prostora.
Reakcije iz EU nije bilo, iako EU nikad ne propušta priliku slati pozdrave i čestitke kad se postigne bilo kakav dogovor o bilo čemu na Balkanu. Očito su u EU zanijemili na ovu vijest. Izjasnili su se tek na pitanja novinara i to općenitim odgovorom da pozdravljaju svaki pozitivan korak koji pomaže u olakšanju komercijalnih kontakata. I to s pravom. Trebali su se odmah pitati gdje je tu Unija. Nisu imali konkretan odgovor ni na pitanje je li Unija uopće bila uključena u te napore. Sve su sredili Trumpovi ljudi, veleposlanik SAD-a u Njemačkoj Richard Grenell i savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brian.
Uloga Europske unije bit će još manja. Jer EU ne samo da nema što konkretnog ponuditi ako ne može jamčiti perspektivu napretka prema članstvu, nego ne zna ni sama koja su joj stajališta. S nedorečenim floskulama, s tzv. konstruktivnim ambiguitetom (manipulaciji da svatko može različito interpretirati za svoje potrebe) EU gubi ulogu i na Balkanu.
A što se dijaloga Kosova i Srbije tiče, i dosad je svaki uspjeh koji nije postignut bio više rezultat američkog angažiranja u nagovaranju kosovske strane i njemačke kancelarke Angele Merkel koja je imala utjecaj na srbijanskog predsjednika Vučića. Razgovori su se formalno vodili u zgradi Službe za vanjske poslove EU, ali pravi dogovori su se postizali u lobijima hotela u Bruxellesu, gdje se kosovska strana konzultirala s “američkim saveznicima” ili telefonskim razgovorima Vučića s Merkeličinim savjetnicima.
Tek sada, nakon gotovo dva mjeseca od preuzimanja dužnosti, visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell najavljuje posjet Kosovu i Srbiji jer njihov mu je dijalog, kao, prioritet.