Pojava fenomena “lažnih vijesti” nije nova. S takvim vijestima i kampanjama dezinformiranja, bilo u svrhu političke propagande ili širenja neke ideologije, ili pak propagande kao sustavnog dijela neke ratne taktike, svijet se suočavao i u prošlosti. Ono što je sada novo jest brzina kojom se takve vijesti šire i platforme koje takvu diseminaciju olakšavaju.
Ovaj fenomen poprimio je takve razmjere da se danas u slobodnom demokratskom svijetu smatra glavnom sigurnosnom ugrozom i najvećom prijetnjom demokratskom sustavu. Ne radi se tu o netočnim i neprovjerenim vijestima koji se objavljuju u medijima, već o ciljanoj namjernoj kampanji širenja lažnih vijesti.
Kako više nije moguće tražiti registraciju medija u jednom nacionalnom sustavu, i tako ih barem djelomično držati odgovornim za ono što objavljuju, što omogućava da se iz bilo kojeg mjesta u svijetu možete obratiti korisnicima bilo gdje drugdje, tako se kao nužnost pojavljuje potreba koordiniranog pristupa i u borbi protiv takvih kampanja. EU je procijenio da je pozvan koordinirati odgovor na takve prijetnje, osigurati suradnju država članica i institucija Unije.
U svom pristupu imaju dva ključna elementa. Jedan je zakonskim obvezama za platforme, pogotovo društvene mreže, da što prije odgonetnu i spriječe kampanje kojima se cilj širenje mržnje i ilegalni utjecaj na političke procese. Drugi je borba protiv netočnih informacija pružanjem točnih informacija.
Upravo je ovo drugo veliki problem za Europsku uniju. Bilo koji birokratski sustav, a EU je itekako takav, u neravnopravnoj je poziciji kada se moraju natjecati s onima koji šire jednostavne, često namjerno netočne vijesti. Netočna vijest uvijek je zanimljivija, atraktivnija i brža.
Ne mora se trošiti truda ni vremena doći do nje, ne mora se provjeravati, a sloboda oblikovanja i stilskog izražavanja je enormna. Dok EU prepozna lažnu vijest, odluči reagirati, složi odgovor koji je često u stilu policijskih priopćenja na upite o ubojstvima, “ne možemo ništa reći dok je istraga u tijeku”, lažna vijest postigne cilj i u nju počne vjerovati velik dio javnosti.
I više nema razlike radi li se o razvijenoj ili manje razvijenoj demokraciji. Britanci su i zahvaljujući jednostavnim, netočnim vijestima glasali za Brexit. Nizozemci su glasali protiv benignog sporazuma između EU i Ukrajine jer su im prodali priču da Ukrajina postaje članica EU i da će oni moći slobodno doći živjeti i raditi u Nizozemskoj. Nije pomogla kampanja Europske unije kojoj je cilj bio uvjeriti javnost točnim informacijama da se radi samo o Sporazumu o pridruživanju i trgovini kojim EU ne preuzima nikakve obveze oko mogućeg članstva Ukrajine jednoga dana.
Kada je Europska komisija prije pet godina preporučila davanje statusa kandidata Albaniji, britanske novine na naslovnicama su donosile kako će odmah “3,5 milijuna Albanaca doći u Britaniju kao rezultat odluke Europske komisije”, iako Albanija ima 2,9 milijuna stanovnika. Albanija ni dan-danas nije otvorila pregovore o članstvu. U Britaniji su čak i imigrante iz Afrike i Azije pridobili da glasaju za Brexit jer su ih uvjeravali da su članstvom u Uniji oni diskriminirani u odnosu na Poljake i Rumunje.
Birokratskim odgovorima, pozivajući se na statistike i izjave političara EU, neće se moći suzbiti uspješne kampanje dezinformacija. Odgovori Europske unije na točna i jednostavna pitanja novinara često su takvi da ih sami novinari koji prate EU ne mogu shvatiti, a kamoli u to uvjeriti javnost. Iz odgovora se često stječe dojam da nisu ni pročitali pitanje.
Evo, recimo, kako je EU u utorak odgovorio na jednostavno i specifično pitanje je li razgraničenje između Kosova i Srbije moguć scenarij za rješenje toga važnog pitanja u postupku u kojem posreduje EU, a isti je dan ministar vanjskih oslova Srbije rekao da je to prijedlog Beograda.
“Napori se nastavljaju oko pravno obvezujućeg sporazuma o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa koje bi dovelo do trajnog rješenja za otvorena pitanja - održivog i realističnog rješenja zasnovanog na međusobnom dogovoru u skladu s međunarodnim pravom i prihvatljivom za sve države članice Europske unije”. Pa vi shvatite što god želite. Kada ne bismo znali da su zaposlenici EU obrazovani ljudi, netko bi mogao steći dojam da su to totalne neznalice i amateri ili polupismeni ljudi koji ne znaju ni pročitati pitanja, a kamoli shvatiti.
Problem dezinformacije sada je identificiran i kao prijetnja europskim izborima zbog čega je EU odlučio djelovati. No, i tu je odgovor više birokratski.
Primjerice, jučer je Vijeće Europske unije, nakon usvajanja zaključaka o potrebi “osiguranja poštenih EU izbora”, poslalo sljedeću poruku:
“Osnovni element demokratske prirode EU jest to da građani moraju biti u stanju glasati na siguran način i da su dobro informirani. Zaključci Vijeća usvojeni danas pomoći će u osiguranju koordiniranog pristupa država članica i EU institucija kako bi se demokratski proces zaštitio od manipulacija i utjecaja, i od unutarnjih i od vanjskih aktera”.
Dakle, bilo kojem sustavu, iza kojega stoji politika ili birokracija, teško je uspjeti u borbi protiv lažnih vijesti. Uspjeh se može postići jedino angažiranjem profesionalaca, medija kojima je u interesu zaštita vjerodostojnosti medijskog djelovanja. EU u tome može pomoći, ali ne može sam u tome uspjeti.