Europska komisija vjeruje da je strategijom koju je jučer usvojila u Strasbourgu dala zemljama zapadnog Balkana perspektivu članstva u EU te da je ta perspektiva jasnija nego ikada do sada. U to smo povjerovali prije više od dva mjeseca kada smo imali mogućnost vidjeti prvi nacrt strategije, ali što se više rad na tom dokumentu zahuktavao, i države članice se počele u njega miješati, to je on postajao manje jasan.
Sve je krenulo izjavom predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera u govoru o stanju Unije najesen, kako je za mir i stabilnost u Europi potrebno zemljama te regije dati jasnu europsku perspektivu. On je i najavio ovu strategiju, a službe Komisije počele su odmah na tome raditi. Očekivalo se da će strategija, osim ponuda i zahtjeva, imati i jasan vremenski okvir kada bi koja država što točno trebala napraviti i što bi točno za to dobila. Na kraju je jedini vremenski rok koji je ostao u strategiji spominjanje 2025. godine kao mogućeg roka do kada bi Crna Gora i Srbija “potencijalno” mogle biti spremne za članstvo u EU.
Juncker se na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta morao čak pravdati i objasniti da to nije nikakav “ciljni datum” te da on niti Komisija ne misle da Srbija i Crna Gora do tada moraju biti u EU. Rekao je samo da je to “indikativni datum” kako bi se te dvije države ohrabrile. Čak i spominjanje tog datuma je u rečenici punom kondicionala, kao “krajnje ambiciozan cilj” koji će ovisiti o “postojanju čvrste političke volje” i uz uvjet “rješenja svih sporova sa susjedima”. A radi se o datumu koji je za osam godina.
Juncker, koji je na početku svog mandata rekao kako neće biti proširenja EU tijekom njegova predsjedavanja Komisijom, dakle do 2019. godine, sada najavljuje da bi najranije, u najboljem slučaju, do proširenja moglo doći u jednoj od budućih Komisija nakon one koja će naslijediti Junckerovu od 2019. do 2024.
Iz strategije su izbačene i godine do kada bi, primjerice, Crna Gora i Srbija trebale ispuniti prijelazna mjerila iz ključnih poglavlja. Nema ni ciljane godine do kada bi BiH mogao otvoriti pregovore. Srbiji se uvjet sveobuhvatne normalizacije s Kosovom spominje kao nešto što mora učiniti “hitno”, ali to što nije spomenuta godina 2019. u Srbiji je shvaćeno kao olakšanje jer taj uvjet “nije oročen”. Sada se može spekulirati da li je “hitno” sporije nego 2019. godina.
Možda je najbizarniji dio strategije obećanje Makedoniji. Za tu se državu u strategiji navodi da je Komisija spremna početi pripremu preporuke za otvaranje pristupnih pregovora. To zvuči smiješno svima koji prate proces proširenja jer Komisija već godinama redovito izdaje preporuku za otvaranje pregovora s Makedonijom, ali se oni ne otvaraju. Sada se njoj kao “jasno” obećava početak priprema nečega što već godinama ima, ali nije bilo rezultata.
Još su smješniji dužnosnici Europske komisije koju pokušavaju uvjeriti da i Kosovo ima jasnu perspektivu. Iz strategije je vidljivo da se ona diferencira od drugih. Dok se za Crnu Goru i Srbiju koristi pojam “članstvo”, za Albaniju i Makedoniju “preporuka o otvaraju pristupnih pregovora”, a za BiH “status kandidata”, što su sve formalne faze u procesu proširenja, za Kosovo se samo spominje “mogućnost napretka u primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju” te napretka na “europskom putu kada okolnosti to dopuste”. “Europski put” može značiti puno, ali ne mora značiti ništa. Konkretno bi bilo spominjanje “integracija u EU”, ali toga nema. No nije to slučajno. Jer Kosovo, kao i druge države regije, jesu u Europi i to im nitko ne može osporiti. Europsko ne znači nužno Europska unija.
I na kraju ispada da ova strategija ne donosi ništa novo. Sve što je u njoj već postoji u raznim dokumentima EU. Primjerice, potreba da Srbija “sveobuhvatno normalizira odnose s Kosovom” već se godinama nalazi u Pregovaračkom okviru EU i uvjet je iz poglavlja 35. Ono što je konkretizirano u strategiji su akcijski planovi kojima će EU pomoći državama regije u napretku u nekim područjima. I isto tako jasni uvjeti rješavanja svih sporova sa susjedima prije nego što uđu u EU.
Ali kako je ovo politički dokument, trebao je biti i politički jasniji i nuditi jasniju viziju za sve države regije. To nije bilo moguće i ne treba za to kriviti Europsku komisiju. Ona je samo izvršno tijelo EU, a cijeli proces ovisi o državama članicama. A među državama članicama ne postoji nikakav zajednički pristup procesu proširenja iako se u načelu svi slažu da je nastavak nužan kako bi se osigurao dugotrajni mir na zapadnom Balkanu. Neke države, poput Nizozemske, Njemačke i Belgije, ne slažu se sa spominjanjem datuma pa je to promijenjeno. Neke države koje ne priznaju Kosovo, poput Španjolske, ne žele da se spominje kao dio proširenja pa je pronađena jezična formulacija koja više zbunjuje i manipulira nego što pojašnjava “europsku perspektivu” za Kosovo.
Neke države EU misle da Srbija kako bi ušla u EU mora priznati Kosovo, a druge ne misle tako, pa su se i tu morale pronaći jezične akrobacije: “sveobuhvatna normalizacija odnosa putem pravno obvezujućeg sporazuma”. Slovenije ne želi da se kod rješenja graničnih sporova spominje “međunarodni sud pravde”, jer nije htjela pred tim sudom riješiti spor s Hrvatskom, pa je i to izbačeno i ostalo o dokumentu referenca na “međunarodnu arbitražu”. Kada pokušate svima udovoljiti i nemate hrabrosti objaviti viziju s kojom se neće složiti sve države članice, dobivate ovako razvodnjen dokument.
Različiti pristupi država članica Unije procesu proširenja nisu jedini razlog zašto je perspektiva članstva zapadnobalkanskih država u EU na dalekom štapu. Nešto tako nije u interesu ni sadašnjim političkim strukturama koje vladaju u državama regije. Europska komisija u strategiji navodi da u tim državama “ima jasnih elemenata otimanja države i povezivanja organiziranog kriminala i korupcije sa svim razinama vlada i administracije”. Bilo je pokušaja pritisaka iz država regije da se ta rečenica izbaci, ali Komisija bi time razljutila neke svoje države članice. Zato je Komisija ostala pri stavu da “taj problem postoji i nećemo ga moći riješiti ako ga prešutimo”.
U Bruxellesu bi trebali znati da su sadašnji političari u regiji, koji su na sceni već dugi niz godina, najviše odgovorni što su organizirani kriminal, korupcija, utjecaj na sudstvo i medije te nepotizam na toj razini. Te su pojave u regiji privilegij, a ne problem. Kako je jednom davno govorio jedan visoki EU dužnosnik: “Neki političari na Balkanu s pravom misle, kada im kažemo da se moraju boriti protiv korupcije, da to znači da se moraju boriti protiv sebe”. Takvi političari, koji se ponegdje smjenjuju na vlasti i oporbi, nisu ludi odustati od takvih privilegija zbog neke europske perspektive u nekoj dalekoj budućnosti. Za Srbiju i Crnu Goru možda za osam godina, a za druge 10, 15 - ili više. A kakva će do tada biti Unija nezahvalno je sada prognozirati.
Sa strane EU nespretno je što prema regiji vodi tako nejasnu politiku, bez jasnih stavova, a u isto vrijeme daje toliko novca. U pravu su kada kažu da je politički utjecaj EU u regiji znatno manji od udjela koji ona ima u financijskoj pomoći i izravnim stranim investicijama. Primjerice, kako je rekao povjerenik za proširenje Johanes Hahn, njegova država, Austrija, koja nije tako velika, u Srbiji je uložila čak četiri puta više nego Rusija. No, velika je vjerojatnost da većina građana Srbije više vjeruje Rusiji nego Austriji.
U BiH vjerojatno imaju više povjerenja u Tursku nego u EU, kao što na Kosovu znatno više vjeruju Americi nego Europskoj uniji. Ali, da bi imala veći politički utjecaj, sama EU mora biti politički odlučnija. Vaša riječ ne može vrijediti onoliko koliko biste htjeli ako je nejasna i posebice ako o nečemu ne možete govoriti istim glasom. A zapadni Balkan je područje o kojemu EU ne može govoriti isti glasom, ako u to ne ubrajamo floskule o potrebi jačanja trajne stabilnosti, razvoja i europske perspektive regije. Za veći utjecaj i veći uspjeh treba imati jasniji stav i veću političku hrabrost, a ne djelovati samo na osnovi najnižeg zajedničkog nazivnika. Kada sve to vidimo, još jednom možemo utvrditi da Hrvatska ima sreću što je već u EU jer je pitanje kako bi se sve dalje odvijalo da nismo ušli prije pet godina.