Mnogo je kritika upućeno Europskoj uniji prošli tjedan zbog neodlučnosti u procesu proširenja prema državama Zapadnog Balkana. I to su svakako opravdane kritike jer EU za tu regiju više nije u stanju ni koristiti riječ “proširenje” ili “integracija”, već samo “europska perspektiva”. Odraz je to realnog stanja u Uniji gdje su ključne države, pogotovo Francuska i Nizozemska, ali i Njemačka, u najmanju ruku skeptične prema tom procesu.
Njemačka je ipak nešto više svjesna osjetljivosti regije pa se proširenju ne protivi glasno, nego svojim ponašanjem taj proces previše ne gura. Virtualni Zagrebački summit bila je dobra prilika da se pitanja proširenja vrati u fokus Unije. Zato su mnogi i zahvalili hrvatskom predsjedništvu EU što je to pitanje stavilo među prioritete.
No “Zagrebačka deklaracija” je hladan tuš jer ne spominje proširenje iako “partnerima iz regije” ponavlja “europsku perspektivu”, što može značiti puno, ali ne mora značiti ništa jer su te države ionako u Europi. Bilo bi pošteno govoriti o “EU perspektivi”, a ne “europskoj perspektivi”. Naime, svi koji vide kako se EU koristi semantikom da bi u isto vrijeme slao poruku da je nečemu privržen a da ne preuzme nikakvu formalnu obvezu, znaju da je izbor riječi namjeran.
Europska unija nije iskrena kada govori da se želi širiti. No, kako među članicama nema konsenzusa ni o tome da se od te politike odustane ni da se proces ubrza, ostaje ovakav status quo. A radi se o onome što mnogi nazivaju najuspješnijim projektom u 75 godina postojanja Unije. Realnost ipak treba gledati i s druge strane te postaviti pitanje jesu li političke elite na vlasti u državama regije doista privržene procesima integracija u EU? Jesu li iskreni kada kažu da su spremni ispuniti uvjete, a pogotovo kada kažu da su ih već ispunili? Nisu. To pokazuje i trenutna situacija u mnogim od tih država.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković, čija je ideja i bila održavanje Zagrebačkog summita, osoba koja ima višegodišnje iskustvo aktivnog sudionika u procesu, nakon summita je rekao kako je bitno da države regije ispunjavaju uvjete i poštuju europske vrijednosti, ali i dodao kako “biti stalno na nekom parkiralištu čekajući nije najbolji poticaj za reforme ni u ovom dijelu svijeta”.
Svjesni da ih EU neće primiti brzo, čak i da kojim čudom ispune potrebne uvjete, vlastodršci u regiji se isto tako pretvaraju. Pretvaraju se da provode reforme, da se ne miješaju u sudstvo, da poštuju slobodu medija, da nitko nije iznad zakona i da se bore protiv korupcije i organiziranog kriminala.
Nažalost, napredak u tome je mali, ili nikakav, a ponegdje se bilježi i pogoršanje situacije. To će još jednom pokazati izvješća o napretku koje će sljedeći mjesec objaviti Europska komisija u okviru “paketa proširenja”, iako su ona često čak i ublažena zbog političkih kalkulacija Europske komisije koja želi dobre odnose s političarima iz regije koji su odgovorni za situaciju u kojoj su te iste države.
U Srbiji su mediji u izuzetno teškoj situaciji, veličaju se osuđeni ratni zločinci, a oni koji nisu osuđeni se ne gone. U Albaniji već dugo glavna oporbena stranka ne sudjeluje u radu parlamenta. Na Kosovu usred pandemije ruše vladu manje od dva mjeseca od postavljanja zbog privatnih i stranačkih interesa onih koji su vladali dvadeset godina. U Makedoniji svaki dan izađe neki skandal iz prisluškivanih razgovora političara.
U Crnoj Gori je vječna borba oporbe protiv vlasti, a oporba je i oporba državi, a ne samo vlasti. BiH se ne uspijeva pretvoriti u funkcionalnu državu, a jedan entitet (Republika Srpska) stalno prijeti odcjepljenjem. Borba protiv korupcije najčešće je borba protiv konkurencije u korupciji u mnogim od tih država. Nažalost, sve manje dobrih primjera imaju i u samoj Europskoj uniji, gdje neke države članice isto tako imaju problema s vladavinom prava.
Time EU smanjuje i svoju moć utjecaja, a proces proširenja ima sve manju transformacijsku moć. Zbog takvog pretvaranja Europske unije da se želi proširiti i pretvaranja političara iz regije Zapadnog Balkana da se žele reformirati neće biti nikakve prekretnice u tom procesu.