Prije nekoliko godina na jednoj zatvorenoj raspravi u Bruxellesu jedan je diplomat Europske unije ispričao kako, dok je radio u misiji EU u jednoj afričkoj državi, nije bio u stanju objasniti domaćinima koji je stav Unije o Kosovu. Tada je Kosovo, na osnovi prijedloga međunarodnog posrednika Marttija Ahtisaarija, proglasilo neovisnost. Iako je cijeli prijedlog bio više skrojen prema potrebama EU nego Kosova, Unija nije mogla imati jedinstvo u potpori, što je rezultiralo time da je Kosovo priznala većina država članica, ali nisu sve. I, kako se o vanjskoj politici EU odlučuje jednoglasno, Unija od tada pa sve do danas ne može Kosovo tretirati kao suverenu državu, već ima “statusno neutralnu poziciju”.
Spomenutom diplomatu prišao je visoki dužnosnik jedne afričke države i tražio savjet kako postupiti jer Rusi traže da ne priznaju Kosovo, a Amerilkanci da priznaju. S obzirom na to da je Kosovo dio Europe, i europsko pitanje, a EU je imao glavnu ulogu u pregovorima o statusu, taj je afrički dužnosnik mislio da Unija ima stav o tome. No, dobio je odgovor kako “EU po tom pitanju ima neutralan stav”.
Europska unija i ovih dana ponovno više pokazuje svoju slabost nego moć u vanjskoj politici u slučaju Venezuele i u odnosima s arapskim državama, te oko Izraela i Palestine. Prošli je tjedan EU upozorio dosadašnjega venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, onoga kojega se sada ruši, da će EU, ako do kraja tjedna ne objavi da će organizirati demokratske izbore, priznati Juana Guaidoa kao legitimnog predsjednika Venezuele. Maduro na to nije pristao i poručio je Europskoj uniji da se nema pravo miješati te da i inače neće pristati ni na kakve ultimatume EU. A što je Unija onda napravila - ništa. Kako nije bila u stanju usvojiti odluku u okviru zajedničke vanjske politike, prepustila je to državama članicama. Glavne države EU odmah su priznale legitimnost Guaidoa, i to objavile individualno, ali koordinirano vremenski, tako da učinak bude što jači.
Kako to obično biva u EU u zadnjih nekoliko godina, lako je naći neku državu koja će svojim vetom blokirati zajedničku odluku. Ovaj put je to bila Italija, u nekom drugom slučaju može biti Cipar. Mađarska je pak blokirala usvajanje zajedničke izjave s arapskim državama jer nije htjela da se u tom dokumentu spominju migracije. U sučaju Venezuele, Europskoj uniji ostaje analizirati razloge nedostatka zajedničke akcije, premda će u EU reći da je formalno priznanje nekog režima nadležnost država članica, a ne kolektivna nadležnost Unije. Je li i ovaj put razdor unutar EU simpatija prema venezuelanskom diktatoru Maduru, ili utjecaj Rusije, ili Kine, ili Turske koje podržavaju Madura.
Dok je stanje u Europskoj uniji takvo, nije realno očekivati da njezin glas na svjetskoj sceni bude jači. Jer, da bi se vaš glas čuo, mora biti jedinstven. To očito nije slučaj i zato je kolektivna vjerodostojnost Europske unije na svjetskoj sceni tako slaba. Upravo zbog ovakve situacije sve se više govori o potrebi prelaska na odlučivanje kvalificiranom većinom u Vijeću umjesto jednoglasno.
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker još je prošle godine u govoru o stanju Unije upozorio da EU, ako želi biti važan globalni faktor, mora biti u stanju govoriti jednim glasom ili pojednostaviti sustav odlučivanja. Komisija je i predložila mjere kako to napraviti u nekim područjima a da se pritom ne dira u postojeći Ugovor. Europska komisija smatra da već i Lisabonski ugovor dopušta prelazak na kvalificiranu većinu oko nekih vanjskopolitičkih tema, ali ne svih. Komisija je zato predložila da se kvalificiranom većinom odlučuje o pitanjima ljudskih prava u svijetu, sankcijama protiv trećih država i civilnim misijama EU. No, čak i o tim pitanjima nije bilo dovoljno napretka.
Francuska i Njemačka htjele bi još ambicioznije krenuti u reforme kojima će se proširiti područja o kojima bi se odlučivalo demokratskom većinom, a ne konsenzusom. Mnogi u EU smatraju da je Brexit dobra prilika za to jer su Britanci stalno to pitanje smatrali crvenom crtom preko koje neće prijeći. Promjene unutar EU neće biti lako progurati jer se i za odustajanje od prava svake države na veto oko svakog vanjskopolitičkog pitanja odlučuje jednoglasno. No, ako se te reforme ne provedu, Europska unija neće imati jasan stav, a ne bude li imala jasan stav, neće biti važan faktor premda je još najveći donator humanitarne i razvojne pomoći na svijetu. Ekonomska i financijska moć EU nisu se pretvorile u politički utjecaj u svijetu, a odlučivanje konsenzusom glavni je razlog za to.