U ovo žeženo ljeto, za koje čitamo da je najtoplije u posljednjih 1600 godina (valjda sve od onoga 5 kolovoza 352 kada je pao snijeg na Rim, što se obilježava kao Gospa snježna), ima ih kojima jamačno nije vruće niti će im ikada biti. Progutalo ih je Sredozemno more, koje su kanili preploviti privučeni mitom o Evropi, tlu beskrajnih mogućnosti i prilika. Ovog ljeta, unatoč Operaciji Triton koja ih spašava i kad nisu u pogibelji, ili pak zahvaljujući njoj koja migrante i švercere čini odvažnijima, utopilo ih se još oko 2000.
Sjećate li se Dvojnih nebodera u New Yorku? Naravno, mi vam po medijima ne damo zaboraviti ih, ni nakon 16 godina. Eto, svake godine od tada u Mediteranu se utopi još onoliko migranata koliko je ljudi onomad sažgano ili zatrpano u Dvojnim neboderima. Nekako nemam dojam da o toj relaciji vodimo računa, nekako ne bih rekao da se uzrujavamo kao tada, nekako mi se ne čini da su vodeće svjetske ekonomije, kako zapadne tako i petrodolarske, nešto bitno učinile da prestane to najavljeno, redovito masovno ubojstvo. Naravno, ono je bio terorizam, kojemu je svrha da nas sve zaplaši, da nam poruči da smo možda već danas i mi na redu, da nas uživi u ulogu moguće žrtve, raskomadane ili izrešetane ili pregažene - a ovo u Mediteranu nas se, bijelih Evropljana u granicama zapadnog svijeta, to ne tiče na taj način, ne tope se naša djeca nego neki tamo crnci koji bi nas, eventualno, da su preživjeli, sutra maltretirali po plažama ili pločnicima nudeći nam čarape koje nam u kolovozu ama baš ne trebaju ili koji bi otimali posao našoj sirotinji preprodavajući drogu ispred škola.
Dvije tisuće utopljenih u sedam ovogodišnjih mjeseci samo su zaokružena statistička brojka, anonimna. Kad se o žrtvama govori u đuture, oduzima im se - nakon ljudskog dostojanstva, nakon života - i onaj tračak pijeteta koji pripada i krepanu psu na našim internetskim portalima. Njega ćemo fotografirati i to objaviti, i ženki danske doge tepat ćemo da je kujica (kolika bi morala biti da u našim novinama bude kučka ili kuja?), njezin udovac bit će preslatki pesek. Utopljenike, ako ih i izvade, ne snima nitko osim policijskog fotografa, nitko ne plaća da bi objavio duplje iz kojih su raci posisali oči nonšalantnije nego mi stonsku kamenicu. Nitko im ne spominje ni ime ni prezime. Nikad im mati neće znati gdje su zaglavili, niti će moći makar jednom u životu hodočastiti na grob. Zar je to čovjek?
"Razmislite zar je to čovjek/koji rinta u blatu/koji ne pozna mir/koji se bori za pola hljeba/koji umire zbog jednog 'da' ili jednog 'ne'?" - glase neki od uvodnih stihova u memoarima "Zar je to čovjek" koje je o svome slučajno sačuvanu životu u koncentracionom logoru u Njemačkoj napisao Primo Levi, talijanski Židov, partizan, novinar i pisac, traumatiziran duboko i trajno. Zar se ti stihovi o auschwitzkom logorašu ne mogu poput rukavice navući na egzistencijalni profil tih nevoljnika koji bježe preko Mediterana na njegovu sjevernu obalu?
"Oni dolaze u Evropu praviti nered", okomio se padanski rasistički huškač Matteo Salvini prekjučer, bijesan što je Sergio Mattarella, predsjednik talijanske Republike, komemorirajući silne talijanske žrtve eksplozije grizua u belgijskom rudniku u Marcinelleu podsjetio Talijane da su i oni, ne tako davno, bili emigranti, išli trbuhom za kruhom, u neizvjesno. "Mamma mia, da mi cento lire" pučka je balada o curi koja je od majke jedva izmolila novac za odlazak u Ameriku potonula s brodom koji ju je prevozio, pa iz dubina stiže vapaj: "Kosa mi je kovrčava i bujna, morska voda će mi je sagnjiti". Opijeva li netko u Nigeriji kovrčavu kosu svojih mediteranskih utopljenika? Ili je život, kao u sovjetskom vicu, kao u Levijevim stihovima, takav da je bolje poginuti nego ostati? I Levi je, napokon, nađen mrtav u dnu stubišta, ne zna se kako se sunovratio.
Italija na rijeku imigranata koja joj dotječe iz Afrike preko Libije nije reagirala histerično i bjesomučno kao, na primjer, Madžarska ili Slovenija, kada je Turska, da bi ucijenila Evropu, pustila tisuće na Lezbos i ine grčke otoke, pa su došli do Hrvatske i onda na granice prijateljskih nam susjeda. Istinabog, iz Salvinijeve stranke su svjetovali, još ranije, da talijanska Vojna mornarica topovima potapa podrtine s imigrantima. Ali barem nitko njihov to nije rekao kada je bio ministar - na državnoj dužnosti su obuzdavali histeriju.
Ministri su nekad pazili što govore. Još više od svih šefovi diplomacije, kojima je dužnost bila komunicirati u rukavicama i kada su se svađali. Čini se da su ta doba prošla. Dapače, čini se da neke države, kada ih spopadne nacional-amok. na mjesto ministra vanjskih poslova postavljaju člana vlade s najmahnitijim rječnikom (ne u Srbiji: Aleksandar Vulin je ipak ministar obrane). Eno u Ujedinjenom Kraljevstvu Borisa Johnsona, eno u Sloveniji Karla Erjavca. Ipak ih je nadbio Sebastian Kurz, šef austrijske diplomacije i vođa katoličke Austrijske pučke stranke, koji je zahtijevao od Italije da sve imigrante (barem 150.000 godišnje) drži na Lampedusi, otoku sa oko 7000 stanovnika, da ih ne pušta na kontinent.
Od otočnih logorskih zatvora odustali su malone svi: Amerikanci od Alcatraza, Francuzi davno od Ifa, Talijani od Maddalene, Hrvati od Golog otoka (koji je na kraju bio kriminalni zavod u republičkoj nadležnosti), čak i Rusi od Solovkija ("majke svih gulaga", kako je pisao tamošnji uznik Aleksandr Solženycin) - a ponovo bi ih uvela felix Austria, preko svoga šefa diplomacije i kandidata za kancelara! Na tuđem teritoriju, da zu!
Ta jesu li ta kudrava čeljad zaista gora opasnost od serijskih sadističkih ubojica? Ili su napast na našu savjest, pa nam je manje neugodno ako ih ne viđamo po našim ulicama (dobro, ne hrvatskima - odande opet emigriraju i Hrvati)?
Možda bi dotok migranata bio manji, da drugi na njima ne zarađuju dobro. Čitamo ovih dana da prihodi od migranata u ovom trenutku čine polovicu libijskoga društvenoga brutoproizvoda. Pošto kupio, po to prodao - ali ne djeluje nevjerojatno, osobito otkad u BDP uračunavamo po obrascu i sivu ekonomiju, a i crnu (naime kriminalnu). Sve to čini nacionalno bogatstvo (kako se dobro pamti u krajevima endemskog šverca i neprežaljene hajdučije, uzdignute na pijedestal nacionalnog mita).
U Italiji ovih dana primjećuju da se bujica naglo smanjila. Italija je Libiji darovala četiri patrolna broda za Obalnu stražu. Oklopila ih je i oboružala, jer su u Libiji objasnili da šverceri imaju oružje. Prije nekoliko dana libijska Obalna straža zaustavila je u svojim vodama oko 800 migranata, vratila ih na svoju obalu i strpala u svoje zatvore. Ne baš čuvene po gostoljubivosti.
Ako se poslije boravka u rukama švercera u Libiji - odakle su stizale užasna svjedočenja o nasilju, ubojstvima, silovanjima, pljački, ubacivanja u nesigurne brodove pod prijetnjom oružja… - umjesto nesigurne plovidbe u čudesnu Evropu ukazuje u-zaokret u libijske kazamate, logično je da će se entuzijazam spram libijske rute poprilično ohladiti. Grčka ruta je (zasad) začepljena novcem koji Unija za to daje Erdoğanu. Hidrostatski zakon kaže da će poplava izbiti gdje je otpor najmanji.
I eto prije tri dana, nakon duljeg vremena i nakon španjolsko-marokanskog dogovora, novog juriša na granični prijelaz u Ceuti, španjolskoj eksklavi na afričkom tlu vis-à-vis Gibraltara, engleske eksklave na španjolskom tlu.
Naprosto, čim se put kroz srednju Afriku, preko Sudana, Čada, Nigera ili Malija u Libiju, pokazao opasnijim i manje isplativim, ponovo se otvorio zapadni put, preko Mauretanije, Zapadne Sahare i Maroka. Ionako najveći postotak migranata čine izbjeglice iz Nigerije, gdje muslimanski ekstremisti svako malo pobiju neku punu katoličku crkvu za nedjeljne mise. Nigerija je velika zemlja. Kome se isplati, može u nju imigrirati, pa i dobiti državljanstvo, poput Gabrielea Volpija, financijera šampionske Rijeke. Mnogo ih je koji se ondje bogate, ali ima i više onih koji bježe da spase kožu i živu glavu. I to je ugrađeno u šampionsku titulu Rijeke, i Armada trijumfira na eksploataciji crnaca.
Problem se, ako ikako, rješava na izvoru, a ne na utoku (što razumiju i Erjavci i Kurzi, ali se prave blesavima, jer vuku politički profit iz tuđih nesreća, utoliko slađe ako su Romi ili crnci). Čak je i cinični Emanuel Macron najavio otvaranje uredâ za imigraciju (i provjeru prava na politički azil) u Čadu i Nigeru.
Problem imigracije bi Evropa morala rješavati u Africi i Aziji, čineći što može da tamošnje zemlje jamče svojim građanima sigurnost i perspektivu. Ali to je skupo. Unosnije je navući Ameriku da se ona po Afganistanima i drugdje tuče i za nas. Jeftinije je imigrante bacati u geta ili u šape organiziranoga kriminala. Sve dok bumerang ne promijeni smjer.