Svaka medalja ima dvije strane, pa tako i kada se prilike u Hrvatskoj ocjenjuju u Bruxellesu ili Zagrebu.
Borba protiv korupcije, pogotovo na lokalnoj razini i u javnim poduzećima, reforma sustava javnih plaća, smanjenje proračunskog rizika vezanog uz zdravstveni sustav, poticanje duljeg radnog vijeka i poboljšanje sustava socijalne zaštite - glavne su reformske mjere koje sasvim nedostaju Hrvatskoj, upozorila je Europska komisija. Vlada Europske unije od Vlade Andreja Plenkovića zahtijeva “pojačanje napora u provođenju ovih reformi”, uz ocjenu da bi u slučaju odugovlačenja moglo doći do problema.
Ali u Banskim dvorima ne mare za upozorenja, iako u Vladi vole isticati svoju europsku orijentaciju.
“Pokrenuli smo mnogo dobrih promjena i projekata u zemlji, a pored toga kontinuirano krizno upravljamo brojnim reliktima hrvatske ekonomske tranzicije i gospodarskim sustavima još iz ranije države… Imamo zdrav gospodarski rast, smanjenje javnog duga, ispunili smo sve uvjete i idemo prema članstvu u schengenskom prostoru, pripremamo se za uvođenje eura, a vratili smo zemlji investicijski kreditni rejting”, pohvalio se Plenković u intervjuu za subotnji Magazin Jutarnjeg lista.
Europska komisija - jedno, predsjednik Vlade - sasvim drugo. Međutim, izgleda da Hrvati više vjeruju europskoj nego vlastitoj vlasti.
Dok iz premijerovih usta curi med kada opisuje današnju Hrvatsku, istina je neumoljiva. Hrvatski građani su, općenito uzevši, nezadovoljni gospodarskim stanjem u zemlji, ogorčeni slabim standardom i poniženi zaostajanjem za gotovo svim članicama EU i brinu zbog nezaustavljivog emigrantskog vala. Iz Svjetske banke je stiglo upozorenje da, nakon Malte, najveću stopu emigracije u Europskoj uniji ima Hrvatska, 21,9 posto stanovništva, što znači da više od petine stanovništva živi u inozemstvu. U svega tri godine, između 2016. i 2018., čak 160.000 stanovnika Hrvatske odselilo se u Njemačku, a predsjednik Vlade se u blagdanskom ozračju hvali kako je njegova vlast povećala mirovine i socijalna izdvajanja. Šteta jer nije i pokušao objasniti tko će, uz toliku emigraciju radno sposobnih, za koju godinu uplaćivati u proračun kako bi umirovljenici uopće mogli dobivati penzije.
Razumljivo je da Hrvati s pravom Plenkovićevu Vladu smatraju najodgovornijom za generalno stanje nacije. Napokon, činjenica da je u prvom krugu predsjedničkih izbora svega četvrtina birača zaokružila HDZ-ovu kandidatkinju prilično precizno pokazuje kolika je podrška aktualnoj vlasti. Otprilike onolika koliko iz mjeseca u mjesec pokazuju ankete, dakle oko dvadeset i pet posto ili gotovo pa uvlas onoliko koliko je ljudi glasalo za Kolindu.
Za manje od 48 sati Hrvatska preuzima predsjedanje Europskom unijom, a od 1. veljače Rijeka postaje Europska prijestolnica kulture. Dva događaja koja ne donose radikalne promjene, ali sasvim sigurno mogu biti razlog za ponos i trebali bi podignuti samosvijest nacije. Ali, nisu.
Razlog je jednostavan: Hrvatska ne napreduje. Ili, preciznije, nije iskorišten momentum koji se očekivao prilikom ulaska u Europsku uniju. Istini za volju, situacija nije ni približno katastrofalna kakvom je predstavljaju internetski portali ili neuvjerljivi Davor Bernardić. Turizam će uvijek puniti državnu blagajnu, plus trgovina i nešto industrije, a tu su i doznake iz inozemstva, tako da ne treba očekivati veće socijalne turbulencije.
Međutim, uz ovakvu neodgovornu političku kastu Hrvatska će još jako dugo biti daleko od uređene države, kako ju je opisao premijer Plenković. Na graničnim prijelazima mogle bi stajati table s natpisom: “Republika Hrvatska - zemlja nezadovoljnih ljudi”.