Suočena s egzistencijalnom krizom, Europska unija mora pokazati svoju važnost oživljavanjem svoje temeljne misije uključivanja novih članica koje zadovoljavaju uvjete. Umjesto da gubi vrijeme i resurse pokušavajući razviti odvojene obrambene strukture koje bi bile konkurencija NATO-u, EU bi se trebao držati onoga što zna najbolje: razvijati zajednički ekonomski, pravni i društveni prostor koji uključuje cijeli zapadni Balkan. Pomicanje granica EU indiciralo bi da je Unija nadišla svoju nedavnu krizu s financijskim spašavanjem Grčke, svoj šok oko odluke o Brexitu i borbu protiv nacionalizma i populizma po cijelom kontinentu. Dobra točka za početak novog, obnovljenog procesa proširenja je Crna Gora. Naime, princip "što manji, to brže" mogao bi se lagano primijeniti na populaciju koja odgovara jednom osrednjem zapadnoeuropskom gradu.
Crna Gora je kandidat za članstvo od prosinca 2010., a proces približavanja službeno je počeo u lipnju 2012. Podgorica je otvorila 26 od 35 pregovaračkih poglavlja i napreduje na više fronta. Formalni proces zakonodavnog i institucionalnog usklađivanja mogao bi se ozbiljno ubrzati obvezom lidera EU da prime Crnu Goru do kraja desetljeća ili odmah nakon toga. To bi se moglo nazvati "EU vizija 2020." Šest je nepobitnih argumenata za ubrzani ulazak Crne Gore koji bi ojačali lokalnu, regionalnu i međunarodnu stabilnost. Prvo, to bi pomoglo dati novi poticaj političkim i ekonomskim reformama u svim državama koje žele postati članice i razbilo strahove reteriranja. Političari bi mogli shvatiti da se članstvo može osigurati ako se ubrzaju reforme i da će se javnost osjećati manje anksiozno vezano uz svoje buduće ekonomske izglede.
Drugo, ulazak Crne Gore potkopao bi nacionalističke i populističke alternative projektu EU. Destruktivni domaći i međunarodni akteri oslanjaju se na nesigurnost, strah i bijes kako bi potaknuli sukobe i kaos u zemljama koje su ostavljene izvan EU. Pozitivan crnogorski scenarij pridonio bi smanjivanju društvenih žalopojki i nacionalnih sporova u regiji, kao što se dogodilo u srednjoj Europi prije više od deset godina.
Pomogao bi suprotstavljanju negativnim porukama antiglobalista i euroskeptičnih populista jer bi uspješni političari pokazali koristi međunarodnih institucija. Treće, ulazak Crne Gore u EU odvratio bi rusku agresiju i druge oblike međunarodne subverzije. Rusija koristi alate svoje "meke sile" kako bi lokalne političare uhvatila u klopku financijskom podrškom, prožela lokalne i društvene medije dezinformacijama, pobudila međuetničke animozitete i zaprijetila prozapadnim vladama ili čak planirala pučeve kao što je bio slučaj tijekom izbora u Crnoj Gori. EU mora pokazati svoju odlučnost i ne smije biti zastrašena Kremljem koji u konačnici želi krah Unije, a ne njezino širenje. Četvrto, uključivanje novih država oživilo bi temeljni mandat EU - ujedinjena i prosperitetna Europa.
Činjenica da su dugotrajni aspiranti primljeni naglasila bi da se EU obnavlja kao privlačna i korisna višenacionalna institucija koja može osigurati blagostanje i sigurnost svakoj članici. Uključivanje male države kao što je Crna Gora ne bi bilo skupo u smislu pristupa fondovima EU ili drugih oblika strukturne pomoći, ali korist za ekonomski razvoj i međunarodne investicije pokazala bi se značajnom. Peto, opredijeljenost proširenju demonstrirala bi vodstvo ključnih zemalja kao što su Njemačka i Francuska, bez obzira na izlazak Britanije. Predsjednički izbori u Francuskoj su nanovo povezali Pariz s EU i sličan se proces očekuje u Njemačkoj kasnije ove godine. Lideri s novim mandatom ne smiju bježati od povijesnog izazova, nego poduzimati hrabre korake kako bi izgradili ujedinjenu Europu. I, šesto, oživljavanje Unije potvrdilo bi da ona nije samo partner NATO-u i SAD-u, nego i samostalni rješavatelj problema i donositelj stabilnosti u regiju. Lideri EU trebali bi gledati u obnovljen mandat NATO-a da se proširi kao primjer za svoj preporod. To bi također ojačalo položaj EU u Washingtonu i pomoglo ojačati transatlantske veze.
Bila bi tragična pogreška za EU da se koncentrira na gradnju vojne i sigurnosne poluge kako bi pokušala potvrditi svoju relevantnost. To bi potkopalo NATO, otuđilo SAD od obrane Europe i nahranilo moskovske ambicije. To bi također duboko podijelilo Uniju između kvazipacifističkih zapadnoeuropskih zemalja i srednjoistočnih europskih članica koje shvaćaju da ih od ruske agresije može u potpunosti obraniti samo američko vodstvo u snažnom NATO-u.
Solunski proces iz 2003. godine, koji je obvezao EU da primi sve zapadnobalkanske zemlje, izgubio je svoj zamah i regija treba novi poticaj za napredak. Inače, građani će biti uvjereni kako im je suđeno da nikad ne uđu u članstvo EU i političari će kalkulirati da su osobno bogaćenje i konsolidacija moći važniji ciljevi nego demokratski i ekonomski razvoj. Došlo je vrijeme za EU da predstavi "viziju 2020." o budućnosti Europe, inzistirajući na priključivanju svih iz jugoistočne Europe.