U Bruxellesu i Strasbourgu proteklih se mjeseci osjeća da se približavaju europski izbori. Do njih je ostalo godinu dana, ali to nije puno. Primjećuje se porast aktivnosti zastupnika Europskog parlamenta, uključujući onih 11 iz Hrvatske. A jučer je utvrđen i rok kada će se oni održati. Bit će to otprilike dva mjeseca nakon što Ujedinjena Kraljevina i formalno napusti Europsku uniju, zbog čega će se ovi izbori održati u 27 država, a ne u 28, koliko ih je bilo prošli put.
Vijeće Europske unije jučer je jednoglasno odlučilo da se izbori za zastupnike u Europskom parlamentu trebaju održati od 23. do 26. svibnja 2019. Iako se prema Europskom izbornom zakonu iz 1976. godine izbori trebaju održavati u rasponu od četvrtka do nedjelje u prvom punom tjednu u lipnju, ako to nije moguće, Vijeće Europske unije može odrediti drugi rok.
Kako se u nekim državama EU izbori održavaju na radni dan, u drugima to mora biti na neradni, a neke države imaju izbore u trajanju dva dana, zato i postoji ovaj višednevni rok kada same članice, prema svom zakonu, mogu održati izbore. Kako je po zakonu u Hrvatskoj dan izbora neradni dan, a praksa je da to bude nedjelja, može se s velikom vjerojatnošću reći da Hrvatska već sada ima dan izbora za Europski parlament, a to je nedjelja 26. svibnja.
To će biti treći put da građani Hrvatske biraju svoje zastupnike u Europski parlament, a prethodna dva puta se pokazalo da ih to previše ne zanima jer je izlaznost bila jako mala, daleko ispod prosjeka u EU koji je također nizak. Bez obzira na velike kampanje i informativne aktivnosti Europskog parlamenta da izbore približi građanima, to i ne uspijeva. Izlaznost na njima stalno pada i svugdje je znatno niža nego na nacionalnim izborima. Na prvim izravnim izborima 1979, kada je tadašnja Europska zajednica imala 9 članica, glasalo je 61,9 posto građana, da bi na zadnjim izborima 2014. to palo na samo 42,61 posto.
Čak i u Belgiji, gdje je glasanje na izborima obvezno, a neizlazak se kažnjava i gdje se isti dan glasalo i na dvama nacionalnim izborima, regionalnim i federalnim, izlaznost je pala ispod 90 posto, što je i dalje najveća izlaznost na europskim izborima. Nakon Belgije slijedi Luksemburg sa 85,5 posto, što je pet posto manje nego pet godina prije, a i u Luksemburgu je glasanje obveza.
Europski izbori puno više zanimaju građane starih članica nego novih. Zato su na začelju uglavnom nove članice. Najmanja izlaznost je zadnji put zabilježena u Slovačkoj 13,05 posto, u Češkoj tek nešto iznad 18 posto, Poljskoj 23,8 posto, Sloveniji 24,5 posto te Hrvatskoj, gdje je zadnji puta na izborima glasalo samo 25,2 posto birača.
Hrvati su do sada bili previše ravnodušni prema europskim izborima i smatraju ih važnima samo za one koji dobiju zastupničko mjesto u Bruxellesu i Strasbourgu. Javnost je tijekom dviju kampanja za europske izbore u Hrvatskoj uglavnom bila više zaokupljena temama visine plaća i naknada koje dobivaju zastupnici nego političkim temama kojima se inače bavi Europski parlament.
Može se očekivati da ni sada neće biti drugačije. S druge strane, i dvije glavne stranke, HDZ i SDP, zadnje su izbore vidjele kao međusobno sučeljavanje za prevlast u Hrvatskoj pa su, na svoju štetu, sklopile velike koalicije, zbog čega su i izgubile par mjesta u Europskom parlamentu u korist manjih partnera. Hrvatske glasače te godine nije uspjela motivirati niti pojava tzv. Spitzen kandidata za šefa Europske komisije, što je bila novost na tim izborima. Hoće li se to ponoviti ostaje otvoreno pitanje jer nisu sve države članice sklone tome da se pobjednicima na europskim izborima na razini cijele EU automatizmom daje pravo da unaprijed odrede budućeg predsjednika Europske komisije.
Na zadnjim europskim izborima u Hrvatskoj je najviše glasova dobila lista predvođena HDZ-om na kojoj su još bili HSS i HSP AS - 41,42 posto glasova. Na drugom mjestu je bila prilično velika koalicija predvođena SDP-om u kojoj su bili i HNS, HSU, SDSS i IDS. Ta je lista dobila 29,93 posto, ali je SDP dobio samo dva zastupnička mjesta. Na listu su kao nositelja stavili Nevena Mimicu, koji je već bio povjerenik EK i znalo se da neće prihvatiti mjesto zastupnika u EP-u.
Mimica je kandidiran iako su prije i on i SDP otvoreno govorili kako bi kandidiranje s unaprijed utvrđenim stavom da neće prihvatiti mandat koji mu dodijele građani bila prevara birača. Izvlačili su se na to da takvu praksu promovira i Europska komisija. Zato su dva mjesta išla Liberalima, u čijoj su skupini bili HNS i IDS koji su dobili po jedan mandat. Da Tonino Picula nije imao veliki broj preferencijalnih glasova i da je takve glasove osigurao Milorad Pupovac, također na listi SDP-a, ova je stranka mogla ostati sa samo jednim zastupnikom u Europskom parlamentu.
Prag je prošao i ORaH dobivši sa 9,42 posto glasova jedno mjesto u EP-u. Iako je dobila 6,8 posto, lista HDSSB+Hrast+HSP i drugi ostala je kratkih rukava i nije uspjela ući u Europski parlament.
Ovo bi trebala biti opomena onima koji misle nekako prelaskom praga dobiti mjesto u Europskom parlamentu. Kako sada stvari stoje, ako bi raspoloženje građana ostalo kakvo je danas prema anketama, onda bi 12 mjesta bilo podijeljeno između HDZ-a i SDP-a, ovisno o tome i koga će uzeti i hoće li uopće nekoga uzeti kao partnera na listi. Potom bi siguran bio i Živi zid te eventualno Most. Svi ostali bi ostali bez mandata u EP-u. Ipak, ishod ovih izbora je teško predvidjeti jer će dosta toga ovisiti i o izlaznosti. A mala izlaznost uglavnom ide u korist strankama koje imaju disciplinirano biračko tijelo. Ako Most i Živi zid dobiju mjesta u Europskom parlamentu, što će se vjerojatno dogoditi osim ako se raspoloženje građana u sljedećih godinu dana znatno ne promijeni, bit će zanimljivo vidjeti kojoj će se skupini u EP-u priključiti.
Europski izbori sljedeće godine bit će zanimljivi jer će nakon njih EP biti bitno drugačiji nego što je bio do sada. Zbog Brexita će se promiješati i karte među političkim skupinama, a najviše će koristi od toga imati Europska pučka stranka (EPP) koja je trenutno najveća u EP-u i koja je jedina bez ijednog člana iz Velike Britanije. Iako je uloga Europskog parlamenta još uvijek u mnogim pitanjima sporedna, osim kod potvrđivanja proračuna i sastava Europske komisije, biti najvećom stranačkom skupinom znači imati prednost i pri dodjeli vodećih funkcija u drugim institucijama EU. To se vidi i sada kad EPP ima sva tri mjesta šefova institucija: Donald Tusk je predsjednik Europskog vijeća, Jean-Claude Jucnker Europske komisije i Antonio Tajani Europskog parlamenta.
U Parlamentu sa 751 zastupnikom najveću skupinu ima Europska pučka stranka, čiji su članovi HDZ i HSS. Oni imaju 221 zastupnika. Drugi je S&D, čiji je član SDP, sa 192, treći su ECR sa 70, kod njih je Ruža Tomašić, dok su Liberali iz ALDE-a četvrti sa 67. U redovima liberala sjede Jozo Radoš iz HNS-a te Ivan Jakovčić iz IDS-a. U skupini Zelenih, koja u Europskom parlamentu ima 50 mjesta, sjedi Davor Škrlec iz ORaH-a.
Zbog Brexita će najveći gubitnik biti skupina ECR (Europski konzervativci i reformisti) u kojoj britanski konzervativci čine većinu. Ta je skupina i stvorena na inicijativu britanskih konzervativaca kada su napustili EPP jer su smatrali da se previše okreću eurofederalizmu, a pridružile su im se neke stranke iz centralne Europe. Te stranke nisu protiv EU, ali su za zaustavljanje dubljih integracija unutar EU na štetu ovlasti država članica.
Od ukupno 70 zastupnika u ovoj skupini, Britanaca je 20. Isti broj bi izgubili i Socijalisti, gdje je trenutno 20 zastupnika britanskih laburista. Zato je EPP, u kojem već dugo nema niti jednog Britanca, u velikoj prednosti te i dalje najsnažnija skupina u Europskom parlamentu. Skupina EFDD (Europa slobode i izravne demokracije) vjerojatno će nestati jer su od 48 zastupnika čak 24 iz Britanske euroskeptične stranke UKIP.
Može se očekivati da će Europski parlament i ovoga puta imati snažnu kampanju kako bi motivirao građane da u što većem broju izađu na izbore. Ali teško je vjerovati da će u tome uspjeti. I ovi izbori plaćaju cijenu percepcije građana da su sve institucije EU prilično izvan doticaja sa stvarnošću, zbog čega su i oni koji nisu protiv EU zapravo prema njoj ravnodušni. Za to su krivi i nacionalni lideri koji, kako često upozoravaju u Bruxellesu, za sve probleme kod kuće krive Europsku uniju, a za ono što ide dobro pokušavaju sebi pripisati zasluge. Bilo bi dobro da se u Hrvatskoj zabilježi porast izlaznosti jer je za državu koja se toliko namučila da postane članicom Europske unije izlaznost na europskim izborima od samo 25 posto razočaravajuća.