PIŠE ANTE TOMIĆ

Gdje počinje Europa...

AFP

... na otoku Lezbos u Egejskom moru, na graničnom prelazu Bosiljevo ili južno od terase zagrebačkog hotela Esplanade? Ako je Miroslav Škoro Europa, iskreno, ja se ne bih trudio. Ne vrijedi to žrtava. I na koji bi tajanstveni način Sirijci i Afganistanci mogli napraviti gorom ovu pokradenu, raseljenu i obeshrabrenu zemlju?

Kad već govorimo o granicama Europe, što vi mislite, gdje je granica? Jutros su u novinama izašle tri linije obrane našeg kontinenta od izbjegličke najezde s istoka i ostalo je pomalo mutno, nerasvijetljeno, što se smije izgubiti, a što valja po svaku cijenu zaštititi, koja je linija ona zadnja, najvažnija, na kojoj zapravo počinje Europa? Ali, nećemo o fizičkim, zemljopisnim granicama, o geopolitičkim činjenicama, o plavim zastavama s krugom žutih zvjezdica što se vijore iznad limenih kućica uz ceste u srijemskim ravnicama i klancima bosanskih planina, nego o granicama u vašim glavama. Što vi točno držite dopuštenim, a što nedopuštenim u obrani takozvanog europskog načina života?

Idemo polako, korak po korak. Je li granica Europe prostor zatvoren bodljikavom žicom? Očito, jest. Većina se ne buni da su podignute guste ograde od čeličnog trnja. Pa im ne bi vjerojatno smetalo ni da puste struju kroz žicu, da se odrpanci iz Sirije i Afganistana stresu i ustuknu psujući nešto na arapskom, to bi baš bilo smiješno gledati.

A pendrek, je li to Europa? Ajde, može i to, čujem vas kako govorite. Kad je tkogod baš tvrdoglav i ne da mu se dokazati da je nepoželjan ovdje među nama, valja posegnuti za nasiljem, u jednoj razumnoj mjeri, odgurnuti ga prozirnim plastičnim štitom i odalamiti po tintari. Dapače, ako je veća grupa na granici, tisuću i više njih nasrću sa svih strana derući se, ne bi vam smetalo ni da snage reda upotrijebe suzavac i gumene metke, vodene topove da se zamazanci i smrdljivci, ha-ha-ha, usput i operu.

A pravi meci, oprostite, moram vas i to pitati, da izbjeglice krenu preko granice u prestravljujućem broju, da ih dođe nezaustavljivo mnogo, nahrupe odjednom svi, i muškarci i žene i djeca, i njihov se juriš ne da zaustaviti bez upotrebe smrtonosne sile, odobravate li da se po njima ošine pljuskom olovnih zrna iz strojnica na oklopnim kolima? Bi li desničarski uglednici, konzervativni komentatori i katolički aktivisti poslali svoje dijete da puca po izbjeglicama? Je li i to u granicama našeg načina života ili smo možda, povlačeći se polako, korak po korak u mrak, u nasilje, prešli neke linije koje nismo željeli prijeći, putem negdje zaboravili ljudske i kršćanske vrijednosti i izgubili onu Europu koju smo željeli obraniti.

Koji su zaista naši ciljevi, upitao sam se gledajući linije u novinama. Što mi točno branimo? Gdje počinje Europa, na otoku Lezbos u Egejskom moru, na graničnom prelazu Bosiljevo ili južno od terase zagrebačkog hotela Esplanade? Ako je Miroslav Škoro Europa, iskreno, ja se ne bih trudio. Ne vrijedi to žrtava.

Zanimljivo je gledati kako desničarski uglednici, konzervativni komentatori i katolički aktivisti raspaljuju strah od izbjeglica, čitati po portalima vijesti, bez iznimke lažne, kako Sirijci i Afganistanci upadaju u kuće i dvorišta, plaše žene i djecu, kradu odjeću sa sušila i jaja iz kokošinjaca. Upitaju li se ikad pisci toga ksenofobnog smeća o smislu moralne panike u jednoj zemlji koja je moralno odavno uništena i upravo su je naši ljudi, najbolji Hrvati, po vlastitom priznanju autentični domoljubi, uništili? Zbilja, glupani, što bi vam nekakav Meho iz Damaska mogao ukrasti, a da vam hadezeovski ministri nisu već ukrali?

Što je to što vas čini naprednijim, civilizacijski nadmoćnim arapskim izbjeglicama? Čime bi oni mogli ugroziti vašu, kako ste rekli, kršćansku kulturu i europske vrijednosti? Pogledate li po zidovima išaranim šovinističkim gadostima, ili po zapaljenim kontejnerima za smeće, ili po upropaštenim tvornicama polupanih prozora, po školama bez djece, selima bez struje, poljoprivrednim imanjima koja se prodaju u bescjenje, cestama koje zarastaju u šikaru, na koji bi tajanstveni način Sirijci i Afganistanci mogli napraviti gorom ovu pokradenu, raseljenu i obeshrabrenu zemlju u kojoj se željeznicom od Splita do Zagreba putuje dulje nego prije stotinu godina?

Ima među njima svakakvih, kažete. Pa, bogami, ima ih i među nama. Nema baš nikakvog razloga da se smatrate boljim ili gorim od ijednoga od onih koji se ovih dana u gumenim čamcima iskrcavaju na grčkim otocima ili sa zavežljajima u visoko podignutim rukama gaze rijeku na granici Grčke i Turske. Napokon, jednom su i naši preci tako gazili. Možete se identificirati s Arapima, jedan kroz jedan sve je jednako bilo. Gledajući jutros mučnu agencijsku snimku kako se izbjeglice bore s blatnjavom Maricom, u misli mi je došla pjesma Lačnog Franza:

“Kdo je tebe, Praslovan, plavati učil,

Da si preplaval tisto rusko reko

In se v mojih genih naselil?”

Sjetite se, ova zemlja što je danas zovemo svojom i sebično je ograđujemo, jednom je bila tuđa zemlja. Došli smo u nju prije trinaest stoljeća, bježeći od zla, gladniji, prljaviji i očajniji od Sirijaca i Afganistanaca. Rimljani su iz svojih kula i palača zgađeno gledali mršave volove kako vuku rasklimane taljige slavenskih doseljenika. Bili su, kao i mi danas, prestravljeni za europske vrijednosti i za svoje još mlado kršćanstvo od pogana koji su se klanjali duhovima i demonima šuma i močvara. Slali su mnoge legije da zaustave divljake i zamazance.

Ali, mi smo svejedno uspjeli. Naselili smo se u ovim krajevima jer Rimljani, nažalost, nisu poznavali tehnologiju izrade bodljikave žice i nisu imali suzavac, gumene metke, vodene topove i oklopna kola. A i da su to imali, vjerojatno im ne bi pomoglo. Ljude zapravo ne možete zaustaviti. Na kraju, ovako ili onako, oni dođu tamo gdje su naumili. I zbog toga ne treba žaliti. Naprotiv, to je dobro i pravedno.

Izdvajamo