Nakon što je nekoliko dana američki predsjednik Donald Trump stvarao psihozu i izluđivao svijet svojim “hoću - neću - sada ću - kasnije ću”, u noći s 13. na 14. travnja ipak je “opalio” po određenim (Rusima unaprijed obznanjenim) ciljevima u Siriji, koji po njemu imaju veze s izradom i skladištenjem kemijskog oružja od strane režima Bašara al-Asada.
Sirijski lider koji opstaje samo po kremaljskoj volji, u obračunima sa svojim oponentima koristi kemijsko oružje, kako kažu na Zapadu (zadnji put u gradu Dumi), dok Rusi tvrde da to nije tako. Rusija je, naravno, reagirala burno u zaštitu svog saveznika, preko kojeg su, svojim angažmanom, sebe definitivno etablirali kao svjetsku silu, pa su zbog toga “sentimentalno” vezani uz krizu koja ih je digla iz pepela kao velesilu.
Ruski predsjednik Putin nazvao je raketne udare “agresijom na suverenu državu”. Siriju je nazvao “zemljom na prvoj liniji borbe protiv međunarodnog terorizma”, dok su ruski mediji svoje izvještaje “zasolili” egidom “Trojna agresija” aludirajući na sudjelovanje SAD-a, Velike Britanije i Francuske u tim napadima, a odmah su se počele raditi i paralele s NATO-ovim bombardiranjem SR Jugoslavije 1999. godine.
Ruski brodovi isplovili
Moskva je nazvala ishitrenim napad i zbog činjenice što su predstavnici Organizacije za zabranu kemijskog naoružanja (OPCW) danas trebali doći u Dumu i provjeriti je li bilo napada bojnim otrovima, pa im je to krunski dokaz da Zapad nema čvrste dokaze (čak su optužili Britance da su sve izmislili), mada je predsjednik Macron potvrdio da imaju sve potrebne podatke. No, kako bilo, rakete su poletjele. Aleksandar Šerin iz parlamentarnog odbora za obranu, Donalda Trumpa je usporedio s Hitlerom. Zanimljivo je da je unatoč tomu što je Francuska objavila svoje sudjelovanje u napadu, ruska vojska je u prvim svojim izvješćima, objavila kako “nisu uočili djelovanje Francuza”.
Inače, svega nekoliko sati prije, francuski predsjednik Emmanuel Macron telefonski se čuo s Vladimirom Putinom te mu je vjerojatno najavio akciju. Uz to, poznato je da su rusko i američko ministarstvo obrane u stalnom kontaktu. Rusi su povukli sve svoje ljudstvo u baze, a brodovi su im iz baze u Tartus isplovili na otvoreno more.
Rusi i Sirijci pohvalili su se da je protuzračna obrana Sirije od 103 ispaljena projektila srušila čak 71, mada nema potvrde te vijesti. No, možemo tu biti blago skeptični, a pogotovo da su to odradile baš sirijske “nišandžije”, možda su negdje u blizini bile ruske kolege. Činjenica jest da je na postrojenjima koja su pogođena napravljena materijalna šteta i da ljudskih žrtava nema.
Turske ambicije
Zanimljivo da je Turska, koja jest članica NATO-a, ali je u zadnje vrijeme u savezničkim odnosima s Rusijom, podržala ove napade. U zadnjih šest mjeseci su se dva puta susreli predsjednici Rusije, Irana i Turske oko Sirije, a Putin i Erdoğan čak osam puta u zadnjih godinu dana. Turska trenutno vodi ofenzivu protiv sirijskih Kurda, koju prešutno odobravaju i Rusi i Amerikanci. U nekim ruskim reakcijama, ovaj je napad protumačen i kao pokušaj Zapada da umetne klin u to trojno, dosta kontroverzno savezništvo između Moskve, Teherana i Ankare.
Iran i Turska se baš ne gledaju bajno. Turska želi biti lider sunitskog muslimanskog svijeta u regiji koju smatraju svojim lenom, pa im smeta širenje Irana koji radi “šiitsku transverzalu” od Afganistana do Libanona, a istodobno rogobore protiv Bašara kojeg trpe samo zbog nagovora Rusa te odriješenih ruku oko obračuna s Kurdima. Ovo je i upozorenje da Zapad neće ostaviti Siriju i prepustiti je samo Rusima i Irancima. No, u svemu ovome ipak je najvažnije da ne dođe do eskalacije u kojoj bi se na bilo koji način sukobili Zapad i Rusija, jer sve je u “normali”, Bože moj, dok stradavaju Sirijci. No, za sada će svi na to paziti, a Putinu pred Svjetsko prvenstvo nikakvo zaoštravanje ne odgovara, kako ono ne bi došlo u pitanje.