Obična dječja igra. Zezancija.
Učenik prvog razreda Ekonomsko-birotehničke i trgovačke škole u Zadru užarenim upaljačem žigoše kolegicu, pripadnicu albanske manjine, ostavi joj slovo U na nadlaktici, uz šeretski smiješak zaključi da se mala sad može hvaliti da je ustaša, a ravnatelj te škole Jozo Dragić zaključi da nije to bilo ništa posebno te nije bilo potrebe da nešto osobito poduzme zbog obične dječje igre, zezancije.
Ravnatelju, ne, to nije bila zezancija. Bio je to čin nasilja, a zbog vas - i svih vas koji ste ranije i koji ćete u budućnosti ovakve incidente smatrati zezancijom - događat će se i dalje, bit će sve ozbiljniji i sa sve težim posljedicama. Jer, gdje je točno granica između ovakve dječje igre i nasilja? Tko o tome odlučuje? I tko će za njih snositi posljedice?
Da se razumijemo, vjerujem da mladić koji je užareni upaljač prilijepio na nadlakticu kolegice u klupi ispred sebe nije razmišljao ni o ustašama, ni o manjinama, ni o ozljedama niti o mogućim posljedicama. Ukratko, gotovo je sigurno da klinac nije razmišljao uopće.
Njemu je vjerojatno na nastavi stvarno bilo dosadno, kao što je poslije rekao. I učinilo mu se da će biti urnebesno zabavno “stresti” curu ispred užarenim upaljačem. A kad joj je već ostao ožiljak u obliku slova U, smislio je duhovitu opasku o ustašama. Baš urnebesno.
Međutim, morao je razmišljati; mi smo ga svojim ranijim reakcijama morali natjerati da razmišlja.
Jer da je prošli, i pretprošli, i pretpretprošli put kad se dogodilo nešto slično svaki autoritet - nastavnik, ravnatelj, socijalni radnik, policajac i, prije svega, roditelj - jasno poručio da se radi o nasilju te da je svaki počinitelj snosio krajnje ozbiljne posljedice, ovaj klinac bi vjerojatno razmišljao. Možda bi došao do zaključka da mu takva zezancija ipak ne treba.
Ali sve dok njegov ravnatelj to smatra zezancijom, zašto se ne bi - šalio?