Promjene na čelu?

Guverneru HNB-a istječe mandat. Treba li uopće mijenjati Borisa Vujčića?

Zagreb, 051217.
Ulica grada Vukovara.
U HUP-u u organizaciji Jutarnjeg lista, HUP-a i HUB-a odrzana je konferencija Razdoblje niskih kamatnih stopa.
Na fotografiji: Guste Santini, Martina Dalic, Zdenko Adrovic i Boris Vujcic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
CROPIX

Je li priča o Dalić kao potencijalnoj guvernerki umrla, ili je tek započela?

Hoće li Martina Dalić, da bi olakšala posao premijeru, otići iz Vlade i preuzeti Hrvatsku narodnu banku, pitao me nedavno vrlo aktivan međunarodni bankar čija je institucija snažan investitor u Hrvatskoj. Pitanje nije bez temelja, guverneru HNB-a za dva mjeseca istječe mandat, oporba je u nekoliko navrata pokušala Martinu Dalić protjerati iz Vlade, a velika etapa njenog posla u Vladi bit će završena izlaskom Vladinog namjesnika iz Agrokora.

U nedavnom prikazu moguće utrke za guvernersku poziciju, prvom u nizu koji slijedi, Večernji list već je nedavno smjestio Dalić u sam vrh liste kandidata za današnji posao Borisa Vujčića. Je li priča o Martini Dalić kao potencijalnoj guvernerki Hrvatske narodne banke njenim preživljavanjem u Vladi umrla, ili je tek započela?

Pitanje je, naravno, treba li mijenjati Borisa Vujčića? Guverneru uskoro istječe mandat, no to ne znači da mu Sabor ne može dodijeliti novi. Vujčić u svojih šest guvernerskih godina nije imao ozbiljnih pogrešaka, kuna je stabilna, inflacija niska, borba s deflacijom bila je relativno kratka, bankovni sustav je stabilan, a pripreme za akciju uvođenja Hrvatske u eurozonu, kada je riječ o HNB-u, koji je najprofesionalnija od svih državnih institucija, već su blizu završnog koraka. Slijedeći logiku rezultata, održavanje kontinuiteta na vrhu HNB-a do ulaska u euro čini se jedinim ispravnim putem.

Vujčićev problem je politički - HSLS, stranka na čiji je poticaj svojedobno stigao u HNB, kako bi bio svojevrstan kontrapunkt SDP-u bliskom guvernerskom kandidatu Željku Rohatinskom (kasnije se pokazalo da Rohatinski nije spreman provoditi politike nijedne od stranaka), danas više nema snagu pružiti mu zaleđe. Vujčić nikad nije bio posebno blizak s HDZ-om (ali jest, u vrijeme hrvatskih pregovora o ulasku u EU, dobro surađivao s Andrejem Plenkovićem), a pretendenata za poziciju guvernera nikad nije nedostajalo.

Drugo pitanje je, što bi HNB-u mogla donijeti Martina Dalić, a što drugi kuloarski favorit među kandidatima (koji se sam nikad o tome nije izjasnio) – Božo Prka?

Može li ijedan od njih preživjeti glasanje u sabornici? Zašto bi zastupnici potvrdili Dalić koju, zbog njene ustrajnosti da svoje politike provodi bez kompromisa, uporno žele maknuti iz politike? S druge strane, zašto bi potvrdili Prku, koji je tek nedavno sišao s vrha Privredne banke Zagreb (banka radi u sklopu talijanske Intesa Sanpaolo Grupe) i o čijim se navodnim skrivenim bankovnim računima raspreda kada god se za time pokaže politička potreba.

Upravo na primjeru visoko profesionaliziranog, iako možda danas već i profesionalcima pretrpanog, HNB-a danas se pokazuje puno značenje reforme državne uprave koju Dalić već drugi put u svojoj isprekidanoj političkoj karijeri pokušava progurati kroz Vladu i sabornicu. HNB-ov tim danas bez problema može slijediti politiku bilo kojeg guvernera i provoditi svaku zacrtanu monetarnu politiku. To može raditi potpuno neovisno o stranačkom sastavu državne vlasti, pa i o stranačkoj pripadnosti, ili stranačkim sklonostima, guvernera kao čelnog čovjeka institucije. Česta Vujčićeva putovanja pokazala su to i u praksi. HNB je kvalitetno radio i kada je guverner bio tisućama kilometara daleko jer sustav je postavljen, komunikacijski protokoli jasni, kao i proces donošenja odluka. Tako postavljen sustav danas nema nijedna druga državna institucija. Vujčić je takav, neovisan HNB naslijedio od svog prethodnika Željka Rohatinskog i znao ga je sačuvati.

Treba li Martinu Dalić uklanjati iz Vlade prije nego što zaživi čvrsto postavljena struktura nove, profesionalne, državne uprave? Možda to danas ne izgleda tako, ali reforma uprave za državu je dugoročno daleko značajniji proces od rješavanja krize u Agrokoru. Da su državne institucije radile profesionalno, Agrokorova priča sigurno bi izgledala drukčije, bilo bi znatno teže, ako ne i nemoguće, manipulirati državnim sustavom na način na koji je to radio Todorić. Zadržimo li sustav na postojećoj, visoko ispolitiziranoj, ali niskoj profesionalnoj razini, rješavanje Agrokora bit će samo jedna u nizu teških, političkih vatrogasnih akcija. Agrokorovu ulogu u tom će slučaju brzo preuzeti netko drugi, i ciklusi će se ponavljati.

Dođe li ipak u HNB, Dalić bi sa sobom donijela značajno iskustvo iz međunarodnih pregovora, solidno poznavanje rada domaćih državnih institucija (u prošlim je razdobljima bila državna tajnica i ministrica financija) i dobar uvid u bankarski sustav države. Ništa od toga međutim ne nedostaje ni današnjem guverneru. Dalić bi vjerojatno bila sklonija aktivnijem pristupu vođenja HNB-a od današnjeg Vujčićeva i vjerojatno bi njenim dolaskom oživjeli neki od instrumenata monetarne politike kojima se HNB dosad nije koristio. Visoka euroiziranost sustava i davno jasno zacrtan put prema eurozoni ni tu ne ostavljaju previše manevarskog prostora.

Dogodi li se da HNB preuzme Božo Prka, bio bi prvi pravi bankar na vrhu domaće monetarne politike. S čvrstim iskustvom u građenju institucija države (postavio je prvi hrvatski državni proračun i napravio nacrt prve porezne reforme), s velikim iskustvom stečenim transformacijom duboko posrnule Privredne banke, koja je prije njegova dolaska funkcionirala kao “paralelna državna riznica”, do pozicije jedne od dviju najjačih banaka u državi, i s vjerojatno čvrstom podrškom HDZ-a, koji bi rado prigrlio “svojeg čovjeka” na vrhu monetarne vlasti u državi, Prka bi nesumnjivo mogao biti politički jak guverner. Pitanje je koliko on sam to želi, koliko mu je snage preostalo za borbu s pritiscima koji će biti neizbježni na putu države prema euru, ali i koliko bi, kao jasan predstavnik stare HDZ-ove garniture, još iz vremena Franje Tuđmana i Nikice Valentića, bio prihvatljiv oporbenim strankama.

Treći mogući ozbiljan kandidat za mjesto novog šefa HNB-a, Velimir Šonje, danas se javno u tom kontekstu ne spominje. Možda zato što ne želi stajati na putu Borisu Vujčiću, s kojim je generacijski i karijerno odrastao, ali još vjerojatnije jer ne osjeća potrebu da napusti udobnu poziciju samostalnog neovisnog analitičara u vlastitoj privatnoj tvrtki da bi se prihvatio stručno i politički zahtjevne guvernerske funkcije, posla za čije rezultate odgovara današnjoj, znanjem potkapacitiranoj sabornici.

Sadašnji Vujčićevi suradnici na vrhu HNB-a, dugogodišnji ljudi iz sjene, sigurno su sposobni preuzeti i odraditi svaki tehnički aspekt vođenja monetarne politike. Nitko od njih, barem dosad, nije pokazao ambiciju da dublje zagrize u politički segment te politike. Kada je riječ o javnosti, političkoj i onoj “narodnoj”, odgovornost za monetarnu politiku uvijek je samo guvernerova. Riječ je o poslu koji je pod svakodnevnim pritiskom domaće stranačke politike, međunarodnih financijskih institucija, ali i komercijalnih bankara kojima je HNB često bio prepreka na putu do željene zarade. Takav pritisak treba moći i znati izdržati.

Šapat koji se čuje iz političke pozadine sugerira: “Sve je dogovoreno, Vujčić ostaje”. Isti takav šapat slušao je međutim i Željko Rohatinski na kraju svog drugog, pokazalo se i zadnjeg, mandata.

Izdvajamo