U posljednje vrijeme družim se s iznimnim ljudima - snimam TV seriju o nekim fenomenalnim likovima nešeg podneblja i kad se vinem na njihove visine, kao da ne živim ovdje, kao što ni oni tu ne žive i kad ovdje stanuju, jer su negdje drugdje, u svjetskoj apstrakciji svoga posla. Čudno se osjećam kad se ovdje spustim na zemlju, u Hrvatsku koja me sve više podsjeća na roman "Nevina u ludnici", prastaru feljtonsku romansu iz petparačkih zagrebačkih novina, s kojom Marija Jurić Zagorka najvjerojatnije nije imala nikakve veze.
U tekućoj stvarnosti Troje malih s Jabukovca drmaju hrvatskom metropolom - dr. Zlatko Hasanbegović zvani Haso, Bruna Esih ne Brstilo i Željko general Glasnović, jedan kanadski pravosudni policajac koji je dezertirao iz Legije stranaca pa vojevao u Bosni za njihova posljednjeg građanskog rata - sklopili su s Bandićem pakt pa mu prepustili važna, a sebi pridržali nevažna pitanja koja su njima najvažnija. Održavaju televizirane prijeke sudove raznim povijesnim i ostalim ličnostima po kojima se zovu zagrebačke ulice. Tako su presudili Josipu Brozu, zvanom Georgijević, Rudi, Otto, Valter i T. T. kao politički nekorektnom, a pao je već i jedan poratni sudac koji je ljude slao na stratišta. Uz ostale, dao je objesiti pravoslavnog eparha, koji je vjerojatno stradao ni kriv ni dužan. To je sve korisna djelatnost, ali bi je trebalo provoditi u diskreciji, naoružani akademskom akribijom, sporovozno, kao kad Vatikan deliberira o svetaštvu Stepinčevom…
Rado bih dao svoj iskaz o "liku i djelu" druga Tita pred takvim sudištem u kojem ne bi nužno sjedio Glasnović, koji ima ozbiljnih problema s razumijevanjem najprostjih stvari, a možda ni Bruna, kojoj je trebalo petnaestak godina da doktorira (dok ja još nisam, što ne znači da neću, čim diplomiram). Mislim da o Titu znam više od bilo koga živoga, jer upravo ide u štampu knjiga o njemu na tisuću stranica koju sam s pokojnim povjesničarom Williamom Klingerom pisao pet i pol godina. Zanimljivo, kad sam započeo, imao sam o Titu jedno mišljenje, a sad imam drugo (dok je kod njega to išlo isto tako, ali obrnutim smjerom). Naposljetku, ne bih se usudio davati preporuku o tome treba li se Kazališni trg zvati ovako ili onako, jer to nije imanentno "titološko" pitanje, nego pitanje hrvatskog mentalnog stanja, što je tema koja me sve manje zanima.
Jedino zanimljivo u tom političkom spektaklu za mene je što uočavam kako demontaža Tita nije neka Hasanbegovićeva opsesija Josipom Brozom - Tito i komunizam su povijesno poraženi, bez obzira na sve starpoljevičare Nove ljevice koji oko toga cvile, te njihove trabante koji su jedva dočekali neku uličnu akciju. Ne, demontažom Tita s trga na koji je bio upisan eksplicitnom Tuđmanovom odlukom, Hasanbegović ruši Tuđmana. On prema njemu ima isti odnos kao Erdogan prema Ataturku - pod njegovom slikom bori se protiv svih njegovih ideja i stavova. Hasanbegović je revolucionar, "urbani ustaša", U2, a Franjo je bio šampion "glajhšaltovanja". On je svoju Udbu dao udbašima, vojsku oficirima JNA koje je cijenio dok je i sam službovao u Generalštabu dijeleći sobu s Kadijevićem, Bilandžićem i Takačem, a banke i vanjsku trgovinu bankarima i poslovnjacima. Podzemlje i emigraciju ostavio je u njihovu prirodnom ambijentu.
To mu desničarski revolucionarci ne mogu oprostiti - oni su računali da će se, osim rasnog, primijeniti i idejni kriterij u odbiru državne tehnokracije. Očekivali su, ukratko, dan svođenja računa. Hasanbegović je to sad započeo na simboličkoj razini. Njegov napad na Tuđmana ima i dnevnopolitičke dimenzije - nastavljač linije pomirljive stabilnost je Plenković, kojega Haso, rekao bih, mrzi podjednako strastveno kao i Tuđmana. No, kako mu se ne može suprotstaviti, barem je sebi sporazumom s Bandićem osigurao prostor i publicitet za ogledni auto- da-fe druga Tita. Što će politički najviše koštati HDZ - u Zagrebu će ih pokositi, jer ljevičari i umjerenjaci ne razlikuju jedne desničare od drugih, svi su im isti, kao i ovima komunisti. Dok se, dakle, događaju te zanimljive no prilično blesave političke ljetne igre po metropoli i široj domovini nevinih Hrvata, u okolici se kuhaju velike stvari…
Pošto su kupili luke Genova, Pirej, Solun i veliki dio Kopra, kineski investitori preko Bank of China, koja je sjedište za poslovanje u 16 zemalja istočne Europe otvorila u glavnom gradu Srbije, probijaju Novi put svile. To je uoči nove 2014. najavio njihov predsjednik Li Keqiang u Beogradu. Pratio sam posjet i o tome napisao knjigu "Srbija na Zapadu", prezentiranu i rasprodanu na beogradskom sajmu još prije dvije godine. Ovdje nije bila primijećena - vladao je još Zoki Milanović, neukroćeni Zo Politikon, pa smo bili zaokupljeni ljevičarskim fantazmama, kao što nas danas muče desničarske.
Novi put svile ide kroz novi, dvostruko proširen Sueski kanal prema mediteranskim lukama u kineskom posjedu i dalje željeznicama koje će se graditi kineskom tehnologijom TGV-vlakova. Neki dan je Financial Times objavio da je Kina alocirala ukupno oko 140 milijardi dolara za razvoj željezničke infrastrukture. U prugu Solun - Budimpešta preko Makedonije investirana su 373 milijuna dolara. Institut EU za sigurnosne studije (EUISS) izdao je bilten s alertom zbog korupcije u kinesko-balkanskim infrastrukturnim dilovima u Makedoniji (srpanj 2017.). Srbija je dobila 5,5 milijardi, uključujući kredit za modernizaciju pruge Beograd - Bar, gdje će tako također nastati jedna jadranska uvozno-izvozna luka. Istodobno, slovenska vlada je odbila kinesku investiciju u prugu Kopar - Budimpešta jer uključuje angažman kineske radne snage, a kako je projekt odbio i Bruxelles, započeli su sami, u kombinaciji s Mađarskom, te komitirali oko 600 milijuna eura.
Ukratko, pruge visokih brzina (140 km/h za teret, 200 km/h za putnika) bit će na realacijama od Kopra, Bara i Soluna dovršene već u nekoliko idućih godina. U Zagrebu je pak odbijenicu dobio zamjenik kineskog premijera koji je došao predložiti investiciju u prugu Rijeka - Zagreb - Budimpešta. Više ga nećemo vidjeti u ovom desetljeću. A mogli smo se s Mađarima i Kinezima utaliti u novogradnji luke negdje na Krku i željeznice koja bi nas izvukla iz prometne izolacije te omogućila prijevoz industrijskih roba morskim putem. Usput smo mogli uvalili "Đuru Đakovića" koji će uskoro propasti ako odnekud ne dobije svjež novac, ali bolje ne od države same, jer to, vidjeli smo, samo produžuje agoniju.
Istodobno, izgubljena je utrka na nebu. Kinezi će vjerojatno kupiti beogradski aerodrom. Kineska privatna kompanija (sa sjedištem u Bruxellesu) kupila je aerodrom u Mariboru, gdje premješta svojih 15 jumbo-jetova i flotu manjih aviona kojima će premrežiti Balkan. Važan im je cilj - unapređenje cargo-businessa. Ide li ona nova brza pruga kroz Maribor? Ide, naravno, štoviše, tu se račva na dva pravca, jedan za Graz i Beč, drugi za Mađarsku. Kamionom se može pak iz Maribora na Balkan i u Tursku dobrim hrvatskim autocestama koje će otplaćivati naša buduća pokoljenja.
Uloga komesarice Federice Mogherini u obnovi balkanskog zajedništva
Federica Mogherini (43) briljantna je mlada žena. Prava talijanska političarka, što znači da je kao studentica bila komunistica, a zatim, poslije postdiplomskog iz politologije u Aix-en-Provenceu, kamo je došla s rimske Sapienze, prirodno skliznula u lijevi centar i postala članica Demokratske stranke. Preko timova dvojice karizmatičnih Rimljana, gradonačelnika Waltera Veltronija i Mattea Renzija, u četrdesetoj je ovome drugome, pošto je postao predsjednik vlade, poslužila kao ministrica vanjskih poslova, s tim da je odmah unaprijeđena za komesaricu u Junckerovoj Europskoj komisiji. Postala je lice Europe u njenim vanjskim relacijama. Europska vanjska politika nije manifestacija jedinstvenog centra moći, nego moderatorska ili medijatorska funkcija u stvarima koje se Europe tiču, ali o njima ne postoji definitivno mišljenje ni jasno profiliran interes. Posao je, znači, namijenjen osobi s talentom za PR, koja zastupa jasne vrijednosti, ali nema prave instrumente moći.
Federica ima predispozicije za to - odrasla je u show-businessu, jer joj je otac bio ugledan talijanski filmski producent (producirao je i jedan Pasolinijev film), a kako je doktorirala s tezom o suodnosu politike muslimanskih zemalja i islama, baš je prikladna za dvije zadaće koje su joj netom uvalili u Bruxellesu. Važnija je da moderira mirovne napore u Perzijskom zaljevu, gdje je američko okretanje Iranu dovelo njihovu klijentsku državu Katar u sukob s ultrakonzervativcima Saudije i Emirata. No, i druga ima veze s muslimanima - naputili su je da posreduje u sljedećoj rundi pregovora o integraciji Balkanije. Njemačka diplomacija u Beogradu financirala je zbornik o "Jugoslaviji u istorijskoj perspektivi", dok se u Sarajevu u studenome priprema veliki skup o "Otporu populizmu, nacionalizmu i autoritarnosti na Balkanu", gdje će naveliko biti prisutni i Albanci. To znači da Njemačka i s njom najuže povezana Francuska, te američka diplomacija i njihovi investitori iz Zaljeva, kao Federica, dakle Bruxelles, sad imaju jedinstvenu agendu: obnovu balkanskog zajedništva. Bez Slovenije i Hrvatske, hvala bogu, ali s Hrvatima Bosne i Hercegovine…