Bruno Kovačević na HTV-u je među glavnim facama oko 15 godina. Šef Sportskog programa, pa čak i glavni urednik, sad je vršitelj dužnosti glavnog urednika Prvog programa. Tko mu što može?
Wimbledon je najpoznatiji teniski turnir na svijetu i glupo bi bilo da mečeve komentira netko bez visokog uredničkog čina. Tako je, prirodno, Bruno K. poslao na turnir - sebe. Kome bi više vjerovao.
Marin Čilić u finale se probio samo zato da ga Bruno K. otpiše. Nije on diplomirao na Kineziološkom fakultetu uzalud: razvio se u vidovnjaka. Naime, Čilić je izgubio u finalu od Rogera Federera u tri seta, u trećem s rezultatom 4:5. To što je Federeru nedostajao i šesti gem, za Kovačevića bijaše tek formalnost. On je svoje rekao.
Svojedobno sam podbadao HTV-ova sportskog novinara Miću Dušanovića da je odviše benevolentan ne samo prema našim sportašima nego i prema svemu i svakome. Primjerice, otvaranje Olimpijskih igara u Londonu popratio je konstatacijom da je posrijedi demonstracija mira. Nema veze što su Temzom plovili ratni brodovi i što su se spuštali s njih nekakvi žabe-specijalci, London je grad mira. Glavni grad države koja u svojoj povijesti nije zaratila valjda jedino s izvanzemaljcima…
Ono u što nisam mogao posumnjati jest dakako njegovo poznavanje tenisa. Ne mogu zamisliti da bi danas umirovljeni Dušanović (kojega povremeno angažira Eurosport) ovako ponizio nekog našeg sportaša. Koliko je stotina mečeva pogledao gdje je jednom igraču nedostajao samo bod za pobjedu, a zatim je taj igrač izgubio ne samo taj bod nego i još tri seta zaredom!
Bruno Kovačević zna da je to nemoguće. Barem kad je Marin Čilić posrijedi. Lako je sad napisati: taj naš Čilić u tom finalu zbilja je izgledao kao da se unaprijed predao. Pogled zečjeg srca, upućen Federeru već na početku, odavao je strah.
Zatim se rasplakao, puče mu žulj i ode mast u propast. Kažu u Hercegovini: kad Čilić pobijedi, onda je Hrvat, a kad izgubi, onda je Hercegovac. Zašto ne obrnuto? Radio sam u životu, ovo ili ono, zacijelo sa stotinu Hercegovaca i ovakvog plačimačka nisam susreo. Momčina kršna od gotova dva metra, 28 godina na plećima, lije suze pred milijardu ljudi jer mu je pukao žulj. Umjesto da ga nevoljica ta inspirira, umjesto da stisne zube i ubaci u brzinu višu (makar mu poslije nogu rezali!), on cmizdri. Brunu Kovačevića taj nedostatak adrenalina nije dirnuo, njemu se taj krvavi žulj također učinio nepremostivom preprekom. U finalu Wimbledona!
Marin Čilić razočarao je dakle svaku pravu fajtericu i fajtera među svojim navijačima, a Bruno K. zapravo na njega nije ni računao pa se nije ni razočarao. Kako inače objasniti da ga je odjavio dok meč još traje?
Ukratko: tipični Hrvati. Odustanu u ključnom trenutku, uz more izgovora. Da su pak Hercegovci u prosjeku zbilja takvi, više ih, u prosjeku, ne bi niti bilo…