Recimo da im ovaj put uspije, pa da oporba sljedećih dana u sabornici izglasa nepovjerenje Vladi, da Andrej Plenković i njegov tim budu primorani na odlazak, što će se, osim odlaska Vlade, doista dogoditi?
Prvo, Agrokor, središnja točka na kojoj ujedinjena oporba kani rušiti HDZ-ov koncept upravljanja državom, u slučaju opoziva Vlade i dalje će funkcionirati po uvjetima koje mu diktira Zakon o postupku izvanredne uprave. To znači da će novi izvanredni povjerenik Fabris Peruško sa svojim timom i savjetnicima voditi koncern prema nagodbi kao i dosad. I dalje će biti odgovoran vjerovnicima, sudu i istoj Vladi koja ga je uputila u Agrokor i koja će sve dok se ne izabere nova funkcionirati kao “tehnička”. Kada je riječ o koncernu, tim Plenković - Dalić, kao najveći trn u oku ujedinjene oporbe, ostat će ključan vjerojatno sve do postizanja nagodbe, koja ne bi trebala stići kasnije od srpnja. Nakon toga politika više ne živi u Agrokoru, barem ne legalno.
Drugo, tko će voditi državu? Tehnička vlada Andreja Plenkovića, baš kao što je i do izbora današnje vlade državu vodila tehnička vlada Tihomira Oreškovića. Tada je razdoblje tehničke uprave potrajalo od 16. lipnja do 19. listopada, nema razloga pretpostaviti da bi sada bilo drukčije ili kraće.
Može li oporba sastaviti Vladu bez novih izbora? Hipotetski može i u tom slučaju rok za prijenos vlasti mogao bi biti značajno kraći, ali da bi to uspjeli postići, bilo tko od partnera u ovoj koaliciji za demontiranje HDZ-a morao bi pridobiti povjerenje dovoljnog broja zastupnika u Saboru kako bi od predsjednice države zatražio da mu povjeri mandat. U tom trenutku, sve što je danas jednostavno postaje komplicirano.
Jedina točka koja spaja današnje protivnike HDZ-a je upravo HDZ. Ako HDZ ne bude na vlasti, teško da će se naći dovoljno kohezivne sile među inače zaraćenim strankama. Prilično je teško zamisliti Vladu premijera Davora Bernardića s Božom Petrovom i Viliborom Sinčićem kao potpredsjednicima, ili s Petrovom i Ivanom Vrdoljakom (HNS), koji bi se možda, u slučaju da HDZ s kojim mu je danas dobro izgubi, priključio starim partnerima. Još je teže zamisliti Hrvatsku kojom bi takva Vlada upravljala.
HDZ danas u Saboru ima 55 zastupnika i nakon rastanka s Mostom za potrebnu većinu trebao im je HNS (5), manjine (5) i još nekoliko glasova iz malih stranaka i od nezavisnih ili odmetnutih zastupnika. SDP ima 36 zastupnika, Most 11, Živi zid tri, sve tri stranke zajedno 50. Da bi nametnule svojeg mandatara, tri najutjecajnije oporbene stranke, ravnamo li se po rezultatima Ipsosova Crobarometra, trebale bi podršku gotovo svih ostalih zastupnika. I da je dobiju, što nije nemoguće, kako bi raspodijelile ministarske funkcije? Kvalitetan ministarski kadar danas je problem i brojčano najvećem HDZ-u, u ostalim strankama kvalificirani kandidati su rijetka divljač.
Recimo da sve bude tako kako danas želi oporba, što će to značiti za budući smjer Hrvatske? Nije se teško složiti s oporbenim zaključkom da HDZ-ova Vlada nije najbolja. Kakav koncept međutim može ponuditi Vlada ujedinjene, po svemu izrazito heterogene oporbe? I Mostu i Živom zidu dosad je jedini politički cilj bio svrgnuti HDZ, ali i SDP. Pritom je u toj svojoj borbi Most dvaput pristao biti igrač koji vladajući tim ruši iznutra, i oba puta je izgubio. Želi li Bernardić, koji je po snazi broja zastupnika jedini logični premijer u toj koaliciji, Most za glavnog političkog partnera? Kako će taj tim zajednički voditi državu i što će se dogoditi kada se Most prvi put usprotivi Bernardićevoj populističkoj, ali ipak lijevoj politici?
Živi zid, koji je danas jedina stranka kojoj popularnost među biračima kontinuirano raste, višekratno se izjasnio da ne kani ulaziti u partnerstva ni s HDZ-om ni sa SDP-om, strankama za koje smatra da su monopolizirale vlast u Hrvatskoj. Zbog broja zastupnika, bez SDP-a nijedna oporbena stranka danas ne može sastaviti Vladu. Može li hipotetski vladajući tandem Bernardić/Petrov voditi državu ako Živi zid i politički ipak iskusni HDZ budu u oporbi? Čime će im parirati? Kako će se održati?
Pravo je pitanje, međutim, kako bi današnji šef SDP-a Davor Bernardić, koji se dosad pokazao spremnim da se po svaku cijenu održi na čelu stranke čiji ga članovi otvoreno ne žele i koja danas ima ozbiljan problem vlastitog identiteta i koncepta svoje buduće politike, s tih pozicija vodio izvršnu vlast u državi. Iznenadni dolazak na vlast učvrstio bi, doduše, njegovu poziciju, ali dođe li do kraha njegove vladavine, danas već unutarnjim problemima žestoko uzdrmanu stranku to bi moglo gurnuti ispod izbornog praga na prvim sljedećim izborima. To je loše za SDP, ali opasno za Hrvatsku koja bi se padom druge najveće stranke našla pod upravom političkih amatera s jedne i nikad jačeg HDZ-a s druge strane. Dogodi li se to, s takvom raspodjelom snaga demokraciji se ne piše dobro, a onda ni hrvatskim građanima.
U subotu škrto, tek u grubim crtama predstavljen novi SDP-ov stranački program, nažalost, ne daje naslutiti značajan pomak nabolje. Populistička objava kako SDP “prvi u Hrvatskoj uvodi odredbu o 50 posto žena na listama za Sabor i Europski parlament” površnima može zazvučati “moderno”, već malo upućenijima pomodno, a svima ostalima jednostavno šuplje.
Teško, naime, da će se nametanjem rodne odredbe popraviti položaj žena u pasivnim krajevima Hrvatske, odakle rijetko stižu kandidatkinje za političke funkcije, iako primjeri Josipe Rimac iz Knina i sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček i tu tezu čine klimavom, kao i činjenica da je Grobničanka Kolinda Grabar-Kitarović danas predsjednica države, a još nismo ni spomenuli veliku Korčulanku Savku Dabčević-Kučar, Virovitičanku Željku Antunović koja je bila ministrica izrazito muškog Ministarstva obrane, premijerku Jadranku Kosor, rođenu u Pakracu...
Inzistiranje na rodnoj zastupljenosti, umjesto na odgovornosti prema izbornoj bazi, kvalitetu života u državi neće pomaknuti ni za pedalj. To, naravno, zna i Bernardić koji je, zbog stranačke netrpeljivosti, među prvoborcima pokreta otpora protiv Martine Dalić, ministrice zavidnog karijernog portfelja kojoj on u svojoj stranci sigurno ne može naći zamjenu (i ne, nisam glasač HDZ-a niti lojalni saveznik bilo koje druge političke stranke ili organizacije).
Ali da se ne zavaravamo, nije problem u lošoj oporbi, nego u kvalitativno najlošijem sastavu Sabora od proglašenja neovisnosti države, što je odraz negativne selekcije kadra koji se uopće u Hrvatskoj želi baviti politikom. Rješenje postoji, to je uporno širenje stranačke baze i osmišljeno jačanje kvalitativne konkurencije unutar stranaka. Bez političke zrelosti cijelog društva, to je teško postići.