I u idealnim uvjetima Haaško tužiteljstvo namučilo bi se dokazujući da je Vojislav Šešelj kazneno odgovoran za ratne zločine. Zapaljivim govorima širio je mržnju, huškao na rat i zločine, okupljao dobrovoljce koje je potom Miloševićeva tajna policija naoružavala i slala na osjetljiva mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tamo bi izazivali sukobe, ubijali i protjerivali stanovništvo. No formalno Šešelj je u to doba bio tek opozicijski političar, većinu vremena u svađi s Miloševićem, iako je upravo tako najbolje služio Miloševićevim ratnim ciljevima. Osim snimaka govora, tu je malo dokaza, i bez svjedoka insajdera teško je bilo pred sudom dokazati koje je zapravo bilo Šešeljevo mjesto u beogradskoj ratnoj mašineriji početkom devedesetih. Sutra u 14 sati u Haagu je zakazano izricanje pravomoćne presude: Šešelj je prije dvije godine prvostupanjski oslobođen, hoće li nakon žalbe ipak biti osuđen za ratne zločine?
Da, moguće je. I malo izvjesno.
Ono svjedoka što su haaški tužitelji uspjeli pronaći usput je otpalo, jer je Šešeljeva stranačka vojska zastrašivala svjedoke, a na ruku su im išle i političke promjene u Srbiji. Šešelj se dobrovoljno predao Haagu 2003., brzo nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, čovjeka koji je obećao Srbiju distancirati i oprati od Miloševićeva naslijeđa. Kad se vratio u Beograd nakon više od deset haaških godina, na vlasti su njegovi nekadašnji stranački kolege, sada u uglađenim, proeuropskim odijelima. Srbija u tome nije izolirana, širom Balkana nacionalisti su se vratili na vlast opranog imidža, s umivenijom verzijom politike koja je onomad dovela do rata. Haaški sud je 31. ožujka 2016. u prvostupanjskoj presudi Šešelja oslobodio krivnje po svih devet točaka optužnice.
Bio je optužen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu stvaranja “velike Srbije” protjerivanjem većine nesrba iz dijelova istočne Slavonije, BiH i Vojvodine. Na čelu tog zločinačkog pothvata bio je predsjednik Srbije i Jugoslavije Slobodan Milošević, a Šešelj je s njim bio u igri do rujna 1993., kada se sukobio s njim. Tužitelj ga je smatrao suodgovornim za neke od najvećih zločina u ovom ratu, od Vukovara do BiH. Šešelj nije bio ni vojni zapovjednik, ni državni dužnosnik. Ipak ga se teretilo da je direktno počinio zločin huškačkim govorima u Vukovaru i u Hrtkovcima, kad je pozivao na ubijanje i protjerivanje Hrvata. Slučaj Šešelj trebao je biti prvi pred ICTY-jem za govor mržnje kao ratni zločin, kako su već osuđeni oni koji su u Ruandi huškali na genocid. Nisi sam ubio, ali si gurnuo druge da ubijaju. Tužiteljstvo tom velikom zalogaju nije posvetilo dužnu pažnju, a politička snaga Haaga zadnjih je godina bila preslaba da bi zaustavila silu koja je svjedoke jednog po jednog navodila da odustaju od ranijih izjava i daju nove, u korist Šešelja.
Nema dovoljno dokaza da bi se zaključilo da je Vojislav Šešelj bio povezan s Belim orlovima, Arkanovim Tigrovima i jedinicama Srpske garde i drugima, zaključilo je prvostupanjsko sudsko vijeće, uz preglasavanje sutkinje Latanzi. Suci čak nisu uvjereni da su civili u Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru i Nevesinju bili izloženi sistematskim i rasprostranjenim napadima, pa nisu mogli isključiti da je Šešelj u pravu kad se branio da nisu Srbi protjerivali ostale, nego su im osiguravali autobuse kao dio humanitarne pomoći da se izvuku s ratom zahvaćenog područja. I drugi dijelovi te presude u drastičnom su neskladu s ranijim haaškim presudama, a sutra ćemo saznati jesu li žalbeni suci skupili hrabrost zagrabiti u osinje gnijezdo zvano proces Šešelju i opozvati tu po mnogo čemu upitnu prvostupanjsku presudu, ili im je najbitnije da stvar što prije stave ad acta.